Nekome se može činiti da je regulacija bezbednosti neophodna stvar za društvo. Međutim, u stvarnosti, zbog postupaka regulatora sve se dešava potpuno obrnuto – beskonačne provere i izveštaji o bezbednosti, koji bi zapravo trebalo da nas štite, zapravo rade upravo suprotno. Kompanije troše ogromne sume novca i mnogo vremena kako bi izgledale zaštićeno pred činovnicima. A za pravu zaštitu podataka više ne ostaje ni snage, ni živaca, ni budžeta. Rezultat? Još jedan hak, još jedno curenje podataka.
Na primer, setimo se 23andMe. Sjajni momci rade DNA testove kako bi saznao da si 3% Mongol, 5% Šveđanin, a 92% – običan čovek koji jednostavno nema šta da radi u petak uveče. Činilo bi se da podatke moraju čuvati kao Fort Knox. Samo što su prepre prošle godine hakeri izvukli skoro polovinu svih korisničkih podataka, i sada milioni genetskih profila šetaju internetom.
Mislite da je to izuzetak? Ne, to je pre pravilo. Uzmimo naš Sber. Činilo bi se, velika banka, zakoni su postali stroži, neophodno je stalno izveštavati. I tu – bam, curenje podataka 52 miliona klijenata. I to samo iz programa lojalnosti „Spasibo“. Očigledno su klijenti rekli hvala banci, ali je neko odlučio da „na zdravlje“ znači da su njihovi podaci razleteli se po darknetu.
Ali to nije sve. Sećate se „Yandex.Ede“? Tamo je bio potpuno anegdotski slučaj: dostavili su picu nekome u tajni stan zaposlenog FSB-a. Curenje podataka iz servisa otkrilo je adrese poznatih ljudi i zaposlenih u bezbednosnim strukturama. Tako je država nenamerno sama sebi nagazila na rep. Ispalo je čak i smešno, ali ne onima čije su adrese postale javno dostupne.
Zašto se to dešava? Zato što regulatori vole da štikliraju polja. Oni obožavaju papire i izveštaje. Uslovni Vaća iz sektora bezbednosti troši 70% vremena na izveštavanje, i samo 30% na borbu protiv stvarnih pretnji. I tada hakeri probiju zaštitu koju niko nije stigao da ojača dok je Vaća pokušavao da shvati kako da popuni još jedan formular za Roskomnadzor. Dobija se začarani krug: hakovani su → kazna → još više izveštaja → ponovo hakovani.
A država samo podtacuje vatru. Sećate se „Jarovljevog paketa“? Telekomunikacione kompanije su primorane da čuvaju gigantske količine podataka, trošeći milijarde rubalja. A sada pogodite ko cvoka gledajući u ove ogromne mase podataka? Tačno – hakeri. Jer sakupiti sve to na jednom mestu je kao da postavite ogroman sef usred grada i okačite papirić: „Dragi lopovi, ovde su vrednosti, ne čuvamo ih jer je novac otišao na kupovinu sefa“.
Naravno, u SAD je slika otprilike ista. Curenje medicinskih podataka tamo je već postalo narodni sport. Prošle godine je procurelo toliko zapisa da se svakom Amerikance može pokloniti po nekoliko komada. Hakovanje Equifax-a, giganta za kreditne istorije – to je uopšte „klasika žanra“. 147 miliona zapisa završilo je u rukama kriminalaca, a kompanija je dobila kaznu od 700 miliona dolara. Zamislite koliko bi se bezbednost mogla poboljšati da je taj novac unapred uložen u posao, a ne u papire i kazne? Pouka je jednostavna: što više stacionarni bandid silom „štiti“ naše podatke, to češće ti podaci nestaju.
Dakle, šta uraditi? Verovatno, manje primoravati kompanije da troše snage na besmisleno popunjavanje papira. Umesto stotina obaveznih provera, neka bude jedan jasan standard: „Zaštiti podatke ili plati, ali ne izveštajima, već novcem“. I kompanije će same pronaći najbolji način. Inače sada dobijamo anegdotu o slonu u prodavnici porcelana: država luta nogama, porcelan se razbija, a kriv je, naravno, slon. Zato je neophodno držati se samo jednostavnih i jasnih pravila. Regulatori ionako dolaze i odlaze, a naši podaci iz nekog razloga zauvek ostaju da šetaju mrežom!
