Znate šta imaju zajedničko avioni, personalni računari, bitkoin i insulini proizvedeni u kućnim uslovima? Sve ove stvari su nekada bile „apsolutno nemoguće“ sa tačke gledišta zvanične nauke. A takođe, sve su one počele bukvalno u garažama, podrumima i na kuhinjskim stolovima entuzijasta kojima nije bilo stalo do odobrenja akademika i činovnika.
Zašto je to tako važno? Zato što se upravo u takvim garažama rađaju pravi proboji. Uzmite braću Rajt: prestižni New York Times je pisao da do prvog leta čoveka ima još hiljadu godina. I nakon par meseci, dvojica momaka, za koje su smatrali da su gradski lude, dokazali su suprotno. I danas imamo slične priče. Na primer, insulin – u SAD su farmaceutski giganti podigli cene toliko da dijabetičari moraju bukvalno da biraju između hrane i leka. A nekoliko momaka i devojaka iz Oklenda, kojima je to dosadilo, odlučilo je da kreira projekat Open Insulin, kako bi ga jednostavno pravili sami, bez ogromnih nadcena i birokratije. Profesori su vrteli prstom pored slepoočnice, govoreći da je to nemoguće. Ali ovi ljudi su već postigli ozbiljne uspehe i uskoro bi mogli radikalno da promene celo tržište. Ne zato što imaju dozvolu ili podršku države, već zato što im je jednostavno stalo.
Ili uzmimo dijabetičare iz pokreta OpenAPS, koji su uzeli stare insulinske pumpe, senzore glukoze i napisali kod, kreirajući „veštačku pankreas“ kod kuće. Regulatori su upozorili: „Opasno je, nema FDA odobrenja!“ A desetine hiljada ljudi su odgovorile: „Nemamo vremena za čekanje, želimo da živimo normalno upravo sada“. Danas su čak i farmaceutske kompanije primorane da ponavljaju njihove ideje kako ne bi izgubile tržište.
Mislite da je to samo medicina? A Stiv Voznjak i Stiv Džobs, koji su sastavljali prvi Apple u garaži? Veliki šefovi su tada izjavljivali: „Personalni računari nikome ne trebaju“. Danas to zvuči kao anegdota, a njihove ideje su zaista smatrane glupošću. Ili bitkoin – izum koji nijedna država ne bi zvanično odobrila. Prva reakcija ekonomista? „To je mehurić, detski vrt“. Danas se kapitalizacija bitkoina procenjuje u trilione dolara i postao je simbol slobode od državnih i bankarskih monopola.
Još neverovatnija je priča Copenhagen Suborbitals – danskih momaka koji su odlučili da pošalju čoveka u svemir, jednostavno prikupljajući novac putem kraudfandinga. Iako je neuspeo lansirni prvi rakete zbog kvara izazvao podsmehe, godinu dana kasnije su uspešno lansirali sledeću. Bez milijardi iz budžeta, jednostavno zato što su želeli da dokažu da mogu. A šta kažete na priču 14-godišnjeg Tejlora Vilsona? Dečko je napravio nuklearni reaktor u garaži. Akademici: „To je nemoguće!“ Stvarnost: on je demonstrirao funkcionalni reaktor i sastao se sa predsednikom SAD.
Ove priče ne samo da inspirišu, one dokazuju da birokratija, regulatori i zvanične strukture često postaju ne pomagaji, već barijere. Zahtevati od entuzijasta publikacije u zvaničnim časopisima je otprilike isto što i tražiti od trkača u vrećama da se takmiči sa atletima. Naravno, zvanična nauka i peer-review su dobri, ali ne smeju postati jedino merilo istine. Grigorij Perelman je dokazao matematičku Poincareovu hipotezu uopšte bez zvaničnih publikacija – i dobio je ekvivalent Nobelove nagrade. Njegov rad su proverili sami matematičari, i to se ispostavilo kao dovoljno.
Moramo podržati garažnu nauku, DIY laboratorije i otvorene zajednice. Ljudi moraju imati mogućnost da slobodno eksperimentišu, stvaraju i dele otkrića bez obiranja za činovnike i korporativne monopole. Na kraju krajeva, nauka ne pripada institucijama, već ljudima. Svaka garaža može postati laboratorija, svaka kuhinja pogon inovacija. Upravo ta sloboda stvaranja čini svet boljim. Zato, ne bojmo se da stvaramo ono što je zvanično „nemoguće“. Jer upravo tako, na spoju slobode i sna, rađa se budućnost!
