Semai su polunomadni narod od oko 50 hiljada ljudi koji žive u centru poluostrva Malaka u Maleziji. Ovaj narod je poznat po svom apsolutnom nenasilju. Sada ćemo se, oslanjajući se na radove antropologa Roberta Dentona, upoznati sa nekim zanimljivim osobinama života predstavnika ovog naroda.
Semai se u početku predstavljaju kao nenasilni ljudi. U svojim rečima o nenasilju ne govore kao o idealu kojeg treba dostignuti, već kao o nečemu što je već ostvareno. Na primer, umesto da kažu da je udaranje ljudi loše i zabranjeno, oni će jednostavno reći „mi ne bijemo ljude“. Naravno, u stvarnosti Semai mogu biti ljuti jedni na druge i imati konflikte među sobom. Ali direktni aktovi agresije za njih su velika retkost. Čak i kada su pod uticajem alkohola, postaju veoma pričljivi, bučni, ali nikada nasilni.
Veoma je važno napomenuti da se kod predstavnika ovog naroda osuđuje fizičko kažnjavanje dece. U razgovorima o tome, oni će najverovatnije reći nešto poput „a kako biste se vi osećali da dete umre“, čime običan udarac priređuju ubistvu. Neželjeno ponašanje dece uglavnom sprečavaju određenim pretnjama i zastrašivanjem, na primer, često pričaju deci o zlim duhovima koji će ih pojesti, ili mogu zapretiti udarcem (ali to zapravo neće uraditi). Čak i ako dete udari odraslog, taj će verovatno početi da mu se smeje ili da ga plaši, a ne odgovoriti nasiljem. Decu se čak i ne primorava na nešto protiv njihove volje; Semai veruju da će njihova deca sama naučiti sve što je potrebno, bez prisile. Na taj način, oni su jednostavno lišeni posmatranja samog modela nasilnih međuljudskih odnosa.
Važan koncept kod Semai je „punan“, što znači tabu. Ako osoba uradi nešto što smanjuje zadovoljstvo i blagostanje druge osobe, to će biti „punan“ i primiće se kao da je ta osoba povećala šanse druge osobe da zadobije fizičku povredu. Onaj ko je učinio nešto takvo mora se izvinuti i materijalno nadoknaditi prouzrokovane neprijatnosti. U slučaju odbijanja, žrtva ima pravo da oduzme stvari prekršilaca, na primer, da uzme njegovu odeću dok se on kupa, a zatim ga jednostavno obavesti da je to uzeo kao kompenzaciju.
Ako se konflikt ne može rešiti, za pomoć se mogu obratiti starešinama. Ali treba napomenuti da se njihove odluke ne sprovode prinudno; kod Semai je jednostavno običaj da se oni poštuju. Takođe, važnu ulogu u takvom sistemu, gde ima veoma malo moći i ograničenja, igra javno mnjenje. Strane u konfliktu pokušavaju da dobiju podršku i pomoć drugih ljudi. Naravno, u takvom slučaju verbalne veštine postaju važne, i obično su najuticajniji predstavnici Semai dobri govornici. Ipak, s druge strane, Semai se prema previše dobrim govorima odnose s oprezom, pa onaj ko želi da dobije podršku ne sme previše pritiskati publiku.
Konačno, važno je napomenuti da kod Semai nisu predviđene nikakve sankcije za ubistvo, jednostavno iz razloga što se ubistva kod njih nikada ne dešavaju. Čak je i ubijanje životinja u svrhu ishrane za Semai stvar koju obavljaju sa velikim trudom, a ubijanje čoveka je za njih nešto apsolutno nezamislivo.
Nenasilni način života Semai je veoma zanimljiv i pokazuje da ljudi mogu živeti u potpunom miru jedni s drugima, čak i ako između njih ipak dolazi do konflikata. Nulta tolerancija na nasilje, čak i kao metod postizanja određenih ciljeva ili vaspitanja dece – evo čemu bi svi mogli naučiti od Semai.
