Rešavajući različite vrste moralnih problema, možemo polaziti ili iz utilitarnog stanovišta, orijentisanog na rezultat i koji se sastoji u maksimizaciji korisnosti, ili iz deontološkog, orijentisanog na postupak i koji se sastoji u obaveznom sleđenju određenih normi (uključujući i moralne norme). Na primer, u dilemi sa kolica, prva pozicija opravdava ubistvo jedne nevine osobe radi spasavanja mnogih drugih, dok druga pozicija to ne dopušta i osuđuje svako namerno nanošenje štete čoveku. Međutim, ne samo misaoni eksperimenti, već i mnoge stvarne situacije mogu dovesti do pitanja da li vredi žrtvovati ljudski život radi nekog višeg dobra. I bilo bi veoma zanimljivo pogledati kakav izbor preferiraju pojedinci koji ne osećaju odbojnost prema vršenju nasilja, imaju slabo izraženu empatiju i poseduju druge crte psihopatije.
Kao što znamo, u standardnoj varijanti dileme sa kolica, osoba mora odlučiti da li da preusmeri kolica na put gde je vezana samo jedna osoba, ili da ne preduzme ništa, kao rezultat čega će kolica pregaziti odmah pet osoba. Anketa 700 učesnika istraživanja pokazala je da je izbor u korist preduzimanja akcije (žrtvovanja radi dobra mnogih) neznačajno bio povezan samo sa crtama primarne psihopatije (sklonošću osobe ka bezdušnosti, nedostatku empatije i slabom osećaju krivice). Međutim, u modifikovanoj varijanti, kada je učesnik morao da odluči da li da gurne debelog čoveka sa mosta na šine kako bi zaustavio kolica, izbor u korist toga bio je snažno povezan sa svim pokazateljima psihopatije. Čini se da psihopatični pojedinci teže da smatraju da je u datoj situaciji ubistvo debelog čoveka potpuno opravdan postupak.
Takođe je istraživanje otkrilo da pojedinci sa povišenim pokazateljima psihopatije teže da imaju težnju ka nanošenju štete ljudima radi postizanja nekog višeg dobra. Ali pri tome oni ne teže da pomognu u nepristrasnoj maksimizaciji blagostanja što većeg broja ljudi. Za jasnoće, može se izraziti ovako: psihopata je spreman da prihvati ljudske žrtve i počini nasilje radi postizanja višeg dobra, ali ne bi pomagao svojim novčanikom, čak i ako poseduje sredstva koja mu nisu naročito potrebna, a koja bi mogla značajno pomoći mnogim drugim ljudima.
Osim toga, učesnici su anketirani o nizu dilema iz CNI modela, koji procenjuje njihovu osetljivost na posledice (C), moralne norme (N) i preferenciju neaktivnosti nad aktivnim postupanjem (I). Naravno, viši pokazatelji psihopatije bili su povezani sa većom sklonošću prihvatanja utilitarnih, a ne deontoloških odluka. Preciznije, prema Levensonovom testu, ovaj rezultat je bio značajno povezan sa pokazateljima upravo primarne psihopatije, i samo slabo sa pokazateljima sekundarne (koja odražava emocionalnu nestrpljivost i prisustvo psiholoških problema kod osobe). Prema triarhijskom modelu psihopatije, on je bio povezan sa sklonošću osobe ka podlosti. A prema upitniku za psihopatičnu ličnost (PPI), bio je povezan sa egocentričnom impulsivnošću, nestrašnim dominiranjem i hladnokrvnošću.
Može se zaključiti da što je kod pojedinca jače narušena funkcija mehanizma inhibicije nasilja, što se u praksi manifestuje crtama primarne psihopatije, to je on skloniji da donese utilitarni, a ne deontološki izbor. Ljudske žrtve i nasilje su za njega opravdani ako smatra da će to dovesti do nekog višeg dobra za mnoge ljude. Pri tome je zanimljiv trenutak što radi toga ne teži naročito da žrtvuje sopstveno blagostanje. U stvarnom životu se slično može lako videti na primeru raznih diktatora koji su sledili određenu ideologiju. U isto vreme, nepsihopatični pojedinci preferiraju da prate moralne norme i ne žrtvuju ljudske živote. Oni neće doneti odluku u korist namernog nanošenja štete čoveku.
