Ideja ovog teksta vrlutala mi je po glavi prilično dugo, jer mi se veoma ne dopada kada reči gube bilo kakav smisao i pretvaraju se u obične etikete, kao Plavi i Zeleni na konstantinopoljskom Hipodromu. Koja je razlika između njih? Pa-a… e-e… jedni su plavi jer navijaju za Plave, a drugi zeleni jer navijaju za Zelene, logično, zar ne? Pacaci i ćatlani, kao što je poznato, nisu nacionalnosti, niti profesije, niti rase, niti religije, to su pacaci i ćatlani. Isto tako, u poslednjih sto godina, smisao reči „politički desni“ i „politički levi“ pretrpeo je totalnu i apsolutnu eroziju. stvar nije čak ni u tome što radikalno desni i radikalno levi zapravo rade istu stvar (prolivaju reke krvi / pozivaju na njihovo prolivanje), o čemu nas uči čuvena teorija potkovice. Nije stvar ni u tome što levima nazivaju bilo koga, pa čak i ludi režim ajatolaha koji je vešao komuniste i gejove na auto-kranove, dok zapadni LGBTQA+++ narativ zakukuje u paroksimima strasti prema HAMAS-u, ISIS-u i drugim islamskim ljudojedima. Stvar je u tome što su ove reči bukvalno, potpuno, uopšte izgubile svoje prvobitno značenje (pričem i to odavno), ali još uvek nisu stekle novo.
Još 1945. godine, čuveni „papa-nacista“ Pije XII (teoretski — ultra-desni katolički konzervativac) zajedno sa Huanom Peronom (teoretski — levi progresivni reformator) zajednički su spasavali od Staljina (teoretski — ultra-levog, barem ga je tako Zapad prodavao u strašilicama o „crvenoj pretnji“ kapitalizmu) naciste (koje narod opšteprihvaćeno, iz nekog razloga, smatra ultra-desnim, iako su zapravo leviše od Staljina). Pitanje od tada nije postalo jasnije, već naprotiv, samo se zakomplikovalo, jer se pojavila teologija oslobođenja (levi latinoamerički izvod suštinski desnog katolicizma), narodni mudžahedi (levi iranski izvod suštinski desnog islama, uspešno isčišćen od strane ludih šiita), postoje levi libertarijanci (što je samo po sebi navodno oksimoron).
Putina podržava isti onaj levi američki woke-esteblišment kao i HAMAS (pri čemu polovina tog esteblišmenta nije ni leva ni desna, već duginja, a u Rusiji za to idu u zatvor, ali za njih je Putin i dalje Veliki Levi Vođa, jer je on protiv proklete Amerike), ali njihov otelovljeni vox populi — Demokratska partija SAD — iz nekog razloga je ratovala protiv Rusije mnogo žestoko nego tipično desni Tramp (istovremeno, pritom zagovarajući transgenderne tranzicije kod dece od pet godina, neograničenu migraciju i 56 rodnih zamenica). Opet, kada bi sve ovo pogledali desni stare škole, uključujući libertarianske ikone poput Sesila Roda, Rokefelera ili Karnegiija, oni bi izvukli svoje gatlingove mitraljere.
Uglavnom, upotreba prideva „levi“ i „desni“ u sadašnje vreme je potpuno, sasvim, apsolutno besmislena. Oni ne nose nimalo informacije, jer ne funkcionišu čak ni kao političke etikete: čujemo „desni“ i ne razumemo: da li je on za Volodju Pu, da li je za Hameneija, da li je za Endru Džeksona (osnivača, inače, Demokratske partije), da li je za Trampa, ili možda uopšte za Hitlera ili Netanjahua. Kao što vidimo, zajedničko je svim ovim likovima samo pripadnost Homo sapiensu.
Naravno, uzviknuće pobožni libertarijanac, odavno smo čuli za ove probleme, i odavno imamo rešenje za njih! To je naš omiljeni Politički kompas Dejvida Nolana, samog libertarijanca i, stoga, onog koji ima tipične libertarianske kognitivne distorzije. Prvo, sebe je on, naravno, smestio u najprestižniji kvadrat „desnih individualista“, prebacivši tamo sve ono ukusno — ličnu slobodu i slobodu preduzetništva. Drugo, on je, kao i svi libertarijanci, opsednut ekonomijom, jer je libertarijanizam rođen kao opozicija marksizmu, pokretu pozvanom da bičuje kapitalizam sa naučne i etičke tačke gledišta, oslanjajući se upravo na ekonomiju. Sledstveno tome, da bi bičovali komunizam jednako efikasno kao što je Marks udario kapitalizam, libertarijanci su nužno bili fokusirani na isto to. Bob Blek, sećam se, u jednom od svojih skandaloznih eseja nazvao je to radnim fetišizmom: samu ideju da se i kod kapitalista i kod komunista tokom 150 godina nije promenila poruka, oni su i dalje opsednuti samo jednim — kome pripada rad.
Srazmerno tome, Nolan nije mogao a da ne uključi problem rada u svoj dijagram jednostavno po definiciji, inače ne bi bio kapitalista, samo što je rezultat ispao krajnje nezadovljavajući. Zašto je tako? Zato što su u njegov omiljeni ugao dospeli i ekstremni idealisti-ankapi i sasvim državne akule kapitalizma kojima se libertarijanci mole: svi ti Rokefeleri, Morgani, zlatni dugmad sa dolarom i tako dalje i tako dalje, koji su, pored toga što su pljuljali na ličnu slobodu svojih radnika (Ford je uopšte proveravao svakoga: s kim i kako spava, ide li u crkvu, igra li karte i psuje li), oslanjali se na državu, živeli sa njom u dirljivnoj sinergiji i uopšte nisu želeli njeno ukidanje (kao Teodor Vejl, otac monopolizma AT&T na komunikacije, koji je postao moguć samo zahvaljujući državi).
I ovde izlazi ono najsmešnije: formalno, po Nalanu, njih uopšte nema gde smestiti! Ne postoji nijedna ćelija za cinične gadove koji su pljuljali na bilo kakve ideologije (a američki „robber barons“ su bili isti takvi libertarijanci kao i Staljin), već su jednostavno težili moći. Pa, Rokefeler je, recimo, smatrao sebe dobrim WASP-om, bio je fanatik-baptista, svake nedelje išao u crkvu (kao i mnogi hiperkapitalisti te ere), ali to je zajedničko nasleđe kalvinizma: ako si bogat — blagosloven si, zato budi bogat i pljuni na sve ostalo. Strašna holandska V.O.C., prva transnacionalna korporacija u istoriji, istresla je više ljudi u Indoneziji nego Pol Pot u Kambodži, a njeni Heren XVII (Sedamnaest gospodara, sveznalošti upravni odbor koji je imao privatnu vojsku i flotu, kovao sopstvenu valutu i objavljivao ratove državama) bili su dobri kalvinisti i ljudi koji duboko veruju u pravednost svojih postupaka, ali su ipak delovali sasvim racionalno, egoistično i hladnokrvno, ne pateći od prekomernog idealizma, njihov jedini pravi bog bio je profit.
U skladu sa tim, predlažem da ove etikete konačno pošaljemo na smeće istorije i da ih ne koristimo ni za šta osim onoga za šta su istorijski bile namenjene, tj. za opis sednica Narodne skupštine Velike Francuske revolucije. Pokušaji da se popravi Nolanova šema dodavanjem dodatnih dimenzija takođe se mogu smatrati neuspešnim, jer šema postaje pretrpana, a jasnije nam nije gde je levo, a gde desno. Čime se može zameniti ono što je bliže stvarnosti? Dvema novim, jednostavnijim i logičnijim osama. Horizontalno ćemo postaviti Idealizam (vera u dogmu, utopiju, viši cilj) naspram Cinizma/Realpolitika/Socijal-darvinizma (pragmatizam, hladan proračun, preživljavanje, korist). Vertikalno ćemo pak uzeti Volju za moć (kontrola, potiskivanje, hijerarhija) naspram generalizovane Težnje za slobodom (decentralizacija i autonomija ličnosti). Ovo je veliki i integralni kriterijum, jer osoba može, na primer, zastupati slobodu veroispovesti, ali biti protiv slobode upotrebe narkotika, ali u tom slučaju je nećemo priznati kao dovoljno visoko pozicioniranu na ovoj skali. Najjednostavnije ovu tezu je jednom formulisao poznati matematičar-anarhista Verbitski: „Ako želite slobodu, zahtevajte slobodu za naciste, pedofile, homoseksualce, uopšte za sve. Jer se ljudi dele na pristalice slobode i protivnike. Onima koji ne vole slobodu, sloboda ionako nije potrebna. A oni koji vole slobodu, je zaslužili“.
Ovaj kompas konačno zakrpljuje one rupe u politologiji o kojima smo gore govorili, jer on ne ocenjuje političare po njihovim sloganima („za radnike“ ili „za kapital“), već po njihovom psihotipu, motivaciji i stvarnom načinu delovanja.
Hajde da vidimo šta nam to donosi u praksi. U kvadrant moćnih cinika i pragmatika totalne kontrole, kao prirodno, uleteće i useliti se Josif Staljin i Džon Rokefeler (kao i svi robbery barons, od Armora, Morgana i Gulda do Forda, Karnegiija, Vejla i Tomasa Votsona), Sesil Rods, Musolini i Sadam Husein. Svima njima je bila potrebna samo moć radi moći, stabilnosti i ličnog trijumfa. Utopije ih ne zanimaju, oni ih koriste samo kao širm za mase. Glavno je efikasnost sistema i totalna kontrola nad resursima. Etaloni i stalni posetioci ovog sektora su takođe Venecijanska sinjorija, otac Realpolitika Oto fon Bismarck, obe vladajuće partije SAD, latinoamerički diktatori gotovo bez izuzetka — od Perona i Batista do Pinochet-a. Ovde takođe pripadaju Tečer, Indira Gandi, Naser i maršal Tito. Ovde će dospeti i mnogi delatnici Trećeg rajha koji nisu patili od fanatizma, kao što su potpuno iskren epikurejac, sibarit, korumpirani cinik i narkoman Gering („ja sam odlučiv ko je kod mene Jevrej“) i tehnokrata Šper („dajte mi već nešto da izgradim“), kao i Dönics, Guderian i ostali komandanti.
U najstrašniji kvadrant — moćnih idealista i mesara utopije — upašće Pol Pot, ajatola Homejni, Robespijer, Savonarola, rukovodstvo ISIS-a, Kalvin i slične ličnosti. To su ljudi opsednuti velikom idejom (izgradnja komunizma, Halifata, Carstva Božijeg), zarad koje su spremni da spale milione ljudi. Moć je za njih instrument preuređenja čovečanstva. Ovde spadaju i mnogi tradicionalno levi, od Karla Marksa do Kastra, Ho Ši Mina i Če 게vare. Sa izvesnim zatezanjem, ovde će se smestiti i Napoleon Bonaparte (iako je bliže granici sa cinizmom). On je iskreno verovao u Razum, Progres i Kodeks i smatrao je da gradi uređen, sekularan, napredan svet, očišćen od srednjovekovnog haosa. Zarad ove prelepe pravne imperije, on je poslao milione ljudi u grob i potčinio sebi celu Evropu. Mao je pravi titan ovog kvadranta. Za razliku od Staljina, koji je bio pragmatični menadžer, Mao je bio fanatični ideolog. Nisu ga brinuli stabilnost države niti ekonomija, verovao je u utopiju novog komunističkog čoveka do samog kraja. Enver Hodža i Čaušesku su mnogo manjeg kalibra, ali takođe ovde borave. Na granici sa Slobodnim idealistima smestiće se fabijanci i utopijski socijalisti poput Bernarda Šoua, Herberta Velsa i ostalih Sen-Simonovaca. Gotovo svi oni su verovali da društvo mora biti strogo i totalno kontrolisano od strane države, a da njime treba da upravlja ekspertska elita naučnika-činovnika. Mnogi od njih (uključujući Šoua) otvoreno su se divili Staljinu i Musoliniju zbog njihovih sposobnosti „efikasnih menadžera“. Hitlera ćemo takođe pronaći ovde, iako je njegova utopija bila čisto ludilo (kao i mnoge druge utopije), zajedno sa njegovim glavnim sveštenicima — Himmlerom i Gebelsom.
U kvadrant Slobodnih idealista i romantičara autonomije upašće ljudi kao što su Diogen iz Sinopa, rani hrišćani pre nego što su postali državna crkva, Mahatma Gandi, Lav Tolstoj, hipiji 1960-ih. Oni veruju u prelepu, pravednu budućnost ili u apsolutni moral, ali kategorički odbacuju aparat nasilja, državu i prisilu, i žele da ljudi slobodi dođu dobrovoljno. Ovde spadaju i mnogi iskreni libertarijanci sa svojim NAP-om. Svi oni idealizuju ljudsku prirodu i smatraju da će se, ako se ukloni ugnjetavanje (država, porezi, vojska), ljudi sami organizovati u prelepe, mirne zajednice. Zbog nedostatka volje za moćju, ovaj kvadrant je istorijski bezbranjen — njegovi predstavnici obično prvi bivaju žrtvovani od strane Moćnih idealista ili potčinjeni Moćnim cinicima. Mihail Bakunin je bešumno mrzeo državu u bilo kom obliku i posvađao se sa Marksom, genijalno predvidevši da će marksisti, ako dođu na vlast, izgraditi najstrašniju tiraniju u istoriji. Ali Bakunin je bio idealista: verovao je da je dovoljno samo zapaliti fitilj opšteg bunta kako bi se ljudi sami od sebe ujedinili u slobodne federacije bez ikakvog prisila, tako da i on ovde spada. Pored njega su se udobno smestili Pjer-Žozef Prudon i knez-anarhista Petar Kropotkin, verovatno najplemenitiji i najčistiji slobodni idealista. On je iskreno verovao da će ljudi bez države živeti u apsolutnoj harmoniji, deleći sve što je potrebno po principu anarho-komunizma.
Najadekvatniji, sa moje tačke gledišta, je poslednji kvadrant, Slobodni cinici i pragmatičari slobode. Oni strastveno žele slobodu lično za sebe i svoju grupu, ali nemaju iluzije u vezi sa čovečanstvom. Ne veruju u bratstvo ljudi niti u svetlu budućnost. Razumeju da je svet okrutan i sebičan, i grade slobodu na osnovi čistog pragmatizma. Ovde spada ratobornije krilo libertarijanaca, šifropanki i kriptoanarhisti, otac Mahno, pirati Karibika iz 17. veka i autori Ustava SAD-a. Oni ne pokušavaju da izgrade utopiju, već pokušavaju da izbore komad slobode u ovom sumornom svetu. Ovde spadaju i istaknuti praktičari anarhije, kao što su Ros Ulbricht i čak, delom, Ajn Rand. Njih često greškom svrstavaju uz konzervativce, ali ona ih je prezirala. Rand je slobodni cinik u najčistijem obliku. Nikakvo „bratstvo ljudi“, nikakav altruizam i samopožrtvovanje (u tome je uopšte videla koren fašizma i komunizma). Društvo, prema Rand, treba da se sastoji od tvrdih, nezavisnih egoista koji komuniciraju isključivo preko slobodnog tržišta i kapitalističke razmene, gde niko nikome ništa ne duguje.
Kao i obično, da bi teorija bila funkcionalna, ona mora objasniti nedostatke prethodne, a novi kompas dobro pokriva sve nedostatke starog. On trenutno objašnjava zašto savremeni woke-aktivisti tako lako pronalaze zajednički jezik sa ISIS-om i Iranom, dok su na tradicionalnom kompasu na različitim polovima. Jednostavno, i jedni i drugi imaju svetu dogmu i kolosalnu volju za moćju, psihološki su oni rođeni braća. Staljin i Rokefeler su ovde potpuno isti — to su jednostavno dva menadžera koji upravljaju ljudskim stokom, dok su Pol Pot i Homejni dva luda proroka koji su odlučili da imaju pravo da tu stoku preoblikuju. Marks i Bakunin su bili saborci u Prvoj Internacionali, ali je Marks otišao u gornji kvadrant Moćnih idealista, a Bakunin, naprotiv, u donji — Slobodnih idealista, i tako su postali smrtonosni neprijatelji. Rokefeler i Ajn Rand smatraju se ikonama kapitalizma. Ali Rokefeler (Moćni cinik) je uništavao slobodno tržište, stvarajući monopol pomoću državne regulacije i potplaćivanja, dok je Rand (Slobodni cinik) smatrala takve monopoliste izdajicama kapitalizma i parazitima na telu slobodnih tvoraca.
