Mnogi od vas su sigurno čuli priču o jednom eksperimentu sa majmunima, bananom i ledenim tušem, koji se često širi pod nazivom „ovde je tako uobičajeno“. Suština eksperimenta je bila u tome što su nekoliko majmuna smešteno u jedan kavez, na plafon kaveza je zakačena banana, a ispod nje postavljena lestvica. Čim bi neki od majmuna pokušao da dohvati bananu, svi majmuni bi bili poluti hladnom vodom, i vremenom bi izgubili interes za bananom. Kada bi jedan od majmuna bio zamenjen novim, ostali majmuni bi ga zaustavili u pokušaju da dohvati bananu. Postepeno su svi stari majmuni bili zamenjeni novima, ali „tradicija“ prisilnog sprečavanja novajlija da dohvate bananu nije nestala, čak ni kada je hladan tuš potpuno uklonjen.
Ali ovaj „široko poznati“ eksperiment, kojim se često objašnjava proces formiranja društva i tradicija, izgleda da nikada nije ni sproveden. Nekoliko materijala na mreži ukazuje na to da se ovaj eksperiment prvi put pominje u knjizi „Competing for the Future“ iz 1994. godine, koju su napisali konsultanti za strateški menadžment Hamel i Prahalad[1][2]. Nikakvi linkovi ka ovom eksperimentu nisu navedeni, a njegov opis počinje rečima „naš prijatelj je jednom opisao eksperiment sa majmunima“.
Pretpostavlja se da je ova priča delimično mogla biti zasnovana na eksperimentu istraživača Gordona Stivensona, sprovedenom 1967. godine. U ovom eksperimentu, majmunima je, dok su bili sami, ponuđen objekat čiji su pokušaji manipulacije dovodili do kažnjavanja – usmeravanja mlaza vazduha prema njima. Nakon toga je sa njima smešten drugi majmun kao partner, koji je takođe pokušavao da manipuliše objektom. Kao rezultat, jedan od obučenih majmuna je odvukao svog partnera od objekta, dok su još dva pokazivala strah dok su posmatrala partnera.
Kao što vidimo, prethodno navedena priča ima malo sličnosti sa najbližim po opisu eksperimentom koji je stvarno sproveden. Ipak, ovaj mit je prepričan u stotinama knjiga i hiljadama članaka. Ova priča nam pokazuje da je veoma važno proveravati popularne tvrdnje, jer one mogu biti jednostavno neisteine. A što se tiče problema nasilja koji razmatra naš projekat, i od takvih mitova se stvorilo mnogo. Može se pomenuti Milgramov eksperiment, tokom kojeg je većina rezultata bila sakrivena u arhivi, ili Stenfordski zatvorski eksperiment, koji se ispostavilo da je uopšte bila insceniran sa unapred utvrđenim rezultatom[3][4].
