Možda ste, dok ste polagali testove političkih stavova poput PolitiScales, naišli na skalu kao što je konstruktivizam–esencijalizam. Ako neko nije upoznat sa ovim pojmovima, u ovom tekstu ćemo ih ukratko opisati, uključujući i razmatranje iz ugla problema koje ovde proučavamo.
Pozicija konstruktivizma zastupa stav da čoveka stvara sredina (naročito socijalna) u kojoj se nalazi, i da su njegove osobine ličnosti stečene. S druge strane, esencijalizam tvrdi da postoje određene urođene i prirodne karakteristike koje čine čoveka onim što on jeste.
Konstruktivizam se lako može uočiti kada neko pokušava da objasni određene društvene pojave, uključujući društvene odnose između ljudi, pozivajući se isključivo na samu društvenu sredinu kao uzrok njihovog formiranja u obliku u kojem ih posmatramo. Izrazito konstruktivističkim može se nazvati pristup SSSR-a, koji se sastojao u stvaranju novog „sovjetskog čoveka“ – promeni same psihologije ljudi putem njihovog ponovnog vaspitanja u novoj sredini uz indoktrinaciju komunističkom ideologijom. Istakav je i pristup istraživanja rodnih uloga koja se trenutno sprovode na Zapadu, prema kojima pojmovi muškarca i žene nisu biološki determinisani – ljudi se ne rađaju kao muškarci i žene, već to postaju. Sličan pristup se primenjuje i u odnosu na seksualnu orijentaciju osobe. U ovim i nizu drugih radova, esencijalizam je izložen ogromnim kritikama, uz optužbu da ova ideja fiksira biološki determinisanu razliku između muškaraca i žena, različitih rasa i etničkih grupa.
Konstruktivizam se teško može nazvati produktivnim pristupom, barem iz razloga što ignoriše zaista naučno razumevanje toga kako je čovek sazdan, njegova psihologija i ponašanje. Mnogo toga kod čoveka je ipak biološki determinisano, a sredina učestvuje u njegovom razvoju, uključujući razvoj ličnosti, isključivo u povezanosti sa urođenim biološkim predispozicijama koje najčešće posreduju njenom uticaju. Sada nećemo razmatrati potvrdu ovakvog pogleda u svim mogućim oblicima društvenih pojava, već ćemo se osvrnuti na podatke koje imamo o takvoj pojavi u društvenim međuljudskim odnosima kao što je nasilje.
Na primer, poznato je da dok se sklonost ka reaktivnoj (afektivnoj i impulsivnoj) agresiji može podjednako objasniti genetikom i sredinom, proaktivna (instrumentalna i namerna) agresija je pretežno objašnjiva genetikom, a sredina, ako i dovodi do njenog nastanka, to po pravilu čini uz prisustvo genetske predispozicije za to. Takođe, kod antisocijalnog ponašanja dece u povezanosti sa određenim karakteristikama primarne psihopatije, kao što su crte ravnodušnosti i bezdušnosti, zapaža se izuzetno visok nivo nasleđivanja. Pored toga, takvo ponašanje, koje je često namerno, veoma je teško ispraviti. U isto vreme, samo po sebi antisocijalno ponašanje, bez crta ravnodušnosti i bezdušnosti, ima samo umerenu naslednost, često nije namerno i lako se ispravlja tokom vaspitanja dece.
Ovi i drugi slični dokazi dobro odgovaraju teoriji mehanizma inhibicije nasilja, prema kojoj zdrava osoba poseduje urođenu sklonost da oseća odbojnost prema nanošenju štete drugim ljudima. I odsustvo takve sklonosti treba posmatrati kao patologiju, a ne kao nešto što nastaje isključivo iz društvenih razloga. Naravno, poboljšanje društvene sredine može značajno smanjiti pojavu takve patologije. Međutim, čak i u pitanju agresivnog ponašanja, sredina ne utiče podjednako na pojavu njegovih različitih oblika. Zato je za garantovano rešavanje problema neophodno lečiti i patologiju, jer se u svakoj sredini mogu pojaviti pojedinci koji ne osećaju ni najmanji unutrašnji otpor prema tome da ostvare svoje ciljeve kroz namerno nanošenje štete drugim ljudima.
