Kao što je poznato, glavni deo zločina, uključujući nasilne, čini se u uzrastu od 15-25 godina, nakon čega kriminalna aktivnost pojedinaca opada, ako potpuno i ne prestane. Postoje čak i tvrdnje da je ovakva veza između starosti i kriminaliteta univerzalna za različite grupe ljudi i društva, što znači da ovaj fenomen ima snažnu biološku determinisanost. Smanjenje kriminalne aktivnosti sa godinama često se povezuje sa formiranjem nervnog sistema i razvojem emocionalne kontrole.
Za potpuno razumevanje teme o kojoj razgovaramo, vredi pomenuti jedan važan biološki faktor. Prosečnom i zdravom pojedincu svojstveno je prisustvo inhibitora nasilja, koji izaziva reakciju odbacivanja prema nanošenju štete drugim ljudima. Naravno, njegova funkcija se razvija sa godinama, ali ovaj proces se već može primetiti u uzrastu od 4-7 godina, a kao bezuslovni refleks, koji se automatski aktivira pri opažanju signala za pomoć (izraza tuge, straha, bola), inhibitor nasilja je prisutan kod čoveka od samog rođenja.
Očigledno je da vršenje nasilja zahteva da funkcija inhibitora nasilja kod osobe bude narušena ili potisnuta. Ali veoma je važno napomenuti da takav poremećaj sam po sebi ne provocira nasilje. On samo znači da za vršenje nasilja ostaje jedan kočionič faktor manje. I ovde stupaju na scenu socijalni faktori, koji posreduju u vezi između starosti i kriminaliteta. Njihov spisak izgleda na sledeći način:
– kriminalci s vremenom počinju da razumeju da im njihove aktivnosti ne donose toliko koristi u poređenju sa rizicima koje snose i uloženim naporima;
– sa godinama ljudi teže tome da „sednu na mesto“, a negativan uticaj vršnjaka u mladom uzrastu kasnije je zamenjen društvenim neodobravanjem;
– kriminalci mogu s godinama izgubiti partnere za vršenje zločina zbog njihove smrti, zatvorenja ili gubitka poverenja u njih;
– smanjenje fizičkih sposobnosti usled starenja čini zločine opasnijim i manje uspešnim zanimanjem;
– sklonost kriminalitetu smanjuje i životno iskustvo, gubitak težnji koje ga zahtevaju, ili pak sticanje legalnih metoda za njihovo zadovoljenje.
Kao što vidimo, mnoge društvene okolnosti s vremenom čine kriminalitet manje isplativim u očima samih kriminalaca. Ali postoje i okolnosti koje mogu vratiti nasilne težnje. Postoji rasprostranjeno mišljenje da je u genocidu u Ruandi glavni deo nasilja počinila mlada ljudi u uzrastu od 19-20 godina. Međutim, kao što pokazuju podaci, glavni učesnici nasilja bili su muškarci stariji od 30 godina. Medijansko godine svih počinilaca tokom genocida iznosilo je 34 godine. I samo jedna trećina njih bila je uključena upravo u nasilne zločine.
Vredi takođe pomenuti da je starenje često povezano sa neurodegenerativnim procesima, i to može doprineti povećanoj agresivnosti. Kao primer mogu se navesti osobe koje pate od Alchajmerove bolesti. Posebno treba obratiti pažnju na funkcionisanje njihovog serotoninergičkog sistema, koji je odgovoran za mehanizam inhibicije nasilja. Istraživanja povezuju narušavanje njegove funkcije sa povećanom agresivnošću koja se primećuje kod pacijenata sa Alchajmerom koji imaju smanjenu gustinu serotoninskih 1A receptora. Pri tome, agresivnost ostaje na niskom nivou kod onih pacijenata čija gustina 1A receptora nije smanjena.
Može se zaključiti da vezu starosti i kriminalne aktivnosti, uključujući nasilnu, posreduju ne biološki, već socijalni faktori. Većina pojedinaca nije sklona tome zbog dovoljno izraženog inhibitora nasilja. Ali oni kod kojih se može primetiti njegov nedostatak, zavisni su u ispoljavanju svoje nasilnosti od uticaja sredine. I neki socijalni faktori mogu ih podstaći na nasilje u bilo kom uzrastu. Takođe, čini se da ovi pojedinci rizikuju ispoljavanje povećane agresivnosti usled starenja i neurodegenerativnih bolesti, mada treba napomenuti da to retko može prerasti u stvarnu kriminalnu aktivnost zbog njihovog stanja i starosti.
