Većina varijanti socijalizma implicitno pretpostavlja jednoglasnu saglasnost o ciljevima. Svi rade za slavu nacije, opšte dobro ili šta god, i svi se slažu, barem u nekom opštem smislu, oko toga šta taj cilj znači. Ekonomski problem, tradicionalno definisan kao problem raspodele ograničenih resursa različitim namenama, ne postoji; ekonomija je svedena na inženjerski problem kako najbolje iskoristiti dostupne resurse da bi se postigao zajednički cilj.

Organizacija kapitalističkog društva implicitno pretpostavlja da različiti ljudi imaju različite ciljeve i da institucije društva moraju omogućiti tu razliku.

Ovo je jedna od stvari koja stoji iza socijalističke tvrdnje da kapitalizam naglašava konkurenciju, dok socijalizam naglašava saradnju, i jedan od razloga zašto se socijalizam, apstraktno gledano, čini tako atraktivnim sistemom. Ako svi imamo različite ciljeve, mi smo, u izvesnom smislu, u konfliktu međusobnom; svako od nas želi da se ograničeni dostupni resursi koriste za njegove ciljeve. Institucija privatnog vlasništva omogućava saradnju unutar te konkurencije, trgujeći jedni sa drugima kako bi svaki mogao najbolje da iskoristi svoje resurse za svoje ciljeve, ali fundamentalni konflikt ciljeva ostaje. Da li to znači da je socijalizam bolji? Ne više nego što želja za sunčanim vremenom znači da žene uvek treba da nose bikini ili da muškarci nikada ne treba da nose kišobrane.

Postoji razlika između onoga što institucije omogućavaju i onoga što one zahtevaju. Ako je u kapitalističkom društvu svako ubeđen u poželjnost jednog zajedničkog cilja, nema ničega u strukturi kapitalističkih institucija što bi ih sprečilo da sarađuju kako bi ga postigli. Kapitalizam omogućava konflikt ciljeva; on ga ne zahteva.

Socijalizam to ne omogućava. To ne znači da će, ako uspostavimo socijalističke institucije, svi trenutno imati iste ciljeve. Eksperiment je isproban; nemaju. To zapravo znači da će socijalističko društvo funkcionisati samo ako ljudi zaista imaju iste ciljeve. Ako nemaju, on će se urušiti ili, što je još gore, razviti, kao što je učinio Sovjetski Savez, u monstruznu parodiju socijalističkih ideala.

Eksperiment je mnogo puta izveden na skromnijoj razmeri u ovoj zemlji. Komune koje opstaju počinju sa zajedničkim ciljem, bilo da je on obezbeđen snažnom religijom ili harizmatičnim vođom. Druge ne počinju.

Susreo sam se sa upravo istom greškom među libertariancima koji preferiraju ograničenu vladu u odnosu na anarko-kapitalizam. Ograničena vlada, kažu oni, može garantovati uniformnu pravdu zasnovanu na objektivnim principima. Pod anarko-kapitalizmom, zakon varira od mesta do mesta i od osobe do osobe u skladu sa iracionalnim željama i uverenjima različitih kupaca kojima različite agencije za zaštitu i arbitražu moraju služiti.

Ovaj argument pretpostavlja da je ograničena vlada uspostavljena od strane populacije čiji većina ili svi članovi veruju u iste pravedne principe prava. S obzirom na takvu populaciju, anarko-kapitalizam će proizvesti taj isti uniformni, pravedni zakon; neće biti tržišta za bilo koji drugi. Ali baš kao što se kapitalizam može prilagoditi raznolikosti individualnih ciljeva, tako se i anarko-kapitalizam može prilagoditi raznolikosti individualnih sudova o pravdi.

Idealno Objektivistno društvo sa ograničenom vladom je superiorno anarko-kapitalističkom društvu u upravo istom smislu u kojem je idealno socijalističko društvo superiorno kapitalističkom društvu. Socijalizam bolje funkcioniše sa savršenim ljudima nego kapitalizam sa nesavršenim ljudima; ograničena vlada bolje funkcioniše sa savršenim ljudima nego anarko-kapitalizam sa nesavršenim. I bolje je nositi bikini dok sunce sija nego kišobran kada pada kiša. To nije argument protiv nošenja kišobrana.