Prvo izdanje ove knjige je dobilo jednu dobru recenziju, definisanu ne kao povoljna recenzija, već kao recenzija koja tera autora na razmišljanje. Recenzent je bio Džejms Bjuken (James Buchanan), kasnije moj kolega u centru za javni izbor VPI. Recenzija je, iako generalno pozitivna, ukazala na ključnu rupu u mojoj analizi pravnog sistema bez države. Ovo poglavlje je moj pokušaj da je popunim.

Back in Chapter 29, I considered the case of two rights enforcement agencies whose customers disagreed about a legal rule, with customers of one supporting and of one opposing capital punishment. Each agency calculates how much it is worth to its customers to have their preferred rule apply to disputes with the customers of the other. The agencies then bargain; whichever is willing to offer more to get its preferred rule gets it. My conclusion—which I qualified a little in Chapter 54—was that the result would be an efficient set of legal rules in the usual economic sense, a set of rules that maximized the summed benefit to all affected.

Postojalo je jedno pitanje koje sam zaboravio da postavim: Koje je podrazumevano pravilo, početna pozicija iz koje strane pregovaraju? Da li agencija koja želi smrtnu kaznu mora da plati drugoj agenciji da bi se složila sa uvođenjem smrtne kazne, ili samo treba da odbije ponudu druge agencije da joj plati da bi se složila da je ne uvodi?

One way of answering the question is with another. If no agreement is reached, what happens? The obvious response is that, if no agreement is reached, the two companies will be, in the terminology of the Icelandic sagas, out of law with each other. Each conflict between their customers will have to be settled by ad hoc bargaining or violent conflict.

To sugeriše da je jedan od važnih determinanata uslova sporazuma, ako do sporazuma dođe, to koliko svaka strana smatra da bi dobro napredovala pod tim okolnostima. Da drugačije kažem, u osnovi tržišta za zakon leži igra implicitnih pretnji. Što lošije očekujem da će izgledati situacija ako dođe do nasilja, to ću biti voljniji ili da prihvatim vaše uslove ili da vam platim da prihvatite moje, i što je manja verovatnoća da ću insistirati na obrnutom načinu.

There is a sense in which the rules of any society are built on an underlying threat game of the same sort. There are always potential conflicts, with a government or without it, over the legal rules and the rules that determine the legal rules. If one faction finds current rules sufficiently unsatisfactory, there is always the potential recourse to force, whether in the form of civil war, domestic terrorism, or merely large scale private violation of the law. The point was demonstrated most recently by the antics of the Occupy movement, which engaged in various illegal activities as a way of pressing for what its members saw as desirable change. It was demonstrated on a larger and much more violent scale by recent conflicts in Libya and Syria.

Posmatrano iz ove tačke gledišta, društveni ugovor se ne može posmatrati kao dobrovoljni sporazum, što on očigledno nije, već kao mirovni sporazum. Svaki pojedinac i grupa u društvu ima stvari za koje veruje da su im pripadna prava. Neki od tih zahteva su nekonzistentni jedni sa drugima. Vlasnici robova veruju da imaju pravo da poseduju i kontrolišu svoje robove, dok robovi (i neki drugi) veruju da nemaju. Libertarijanci veruju da sloboda udruživanja daje svima pravo da odbiju da zaposle, služe ili izdaju bilo kome kome žele i na bilo kom osnovu koji žele, uključujući i rasu. Liberali veruju da svako ima pravo da ne bude diskriminisan na nelegitimnim osnovima, kao što je rasa. Moglo bi se ponuditi mnoštvo drugih primera, različitih za različita društva u različito vreme i na različitim mestima.

Svaka osoba zna da nema dovoljno resursa da natera sve ostale da joj daju sve što veruje da joj pripada. Stvarno društvo, civilni poredak, otelotvoruje skup kompromisa, dajući svakom učesniku dovoljno onoga što želi i što veruje da ima pravo da dobije, tako da ne smatra vrednim pokušaja, sa svojim saveznicima, da silom svrne sistem i zameni ga onim koji je bliži njegovim željama. Jedna od stvari koja određuje šta je tačno taj skup kompromisa biće sposobnost različitih frakcija da pobede u građanskom ratu ako se on dogodi, da uspešno krše pravila koja njihovi članovi ne podržavaju, ali koje drugi žele i dobijaju, i da pobede ako se poredak sruši. U tom smislu, igra uzajamnih pretnji leži u osnovi ne samo besdržavnog poretka koji sam predložio u delu III, već svakog društva.

Libertarijanci, vraćajući se bar na Lysandera Spoonera, smatraju društveni ugovor nedovoljnim opravdanjem za delovanje države. Isto važi i za mene. Mirovni sporazum je ugovor formiran pod prisilom; moja moralna intuicija, kao i trenutni zakon, ne vidi takav ugovor kao obavezujući. Ako mi pljačkaš uperuje pištolj i ponudi mi izbor između mog novca ili mog života, možda je razumno da mu dam novac. Ali nemam moralnu obavezu da to učinim, niti obavezu da mu kažem za novac koji nije u mom novčaniku već u mom kaišu za novac. Posmatranje društvenog ugovora kao mirovnog sporazuma formiranog kao odgovor na implicitnu ili eksplicitnu pretnju nasilnog sukoba objašnjava šta on jeste, ali mu ne daje moralnu snagu.

Implikacija ove analize za moje predloženo besdržavno društvo je da agencije za sprovođenje prava proizvode dve različite vrste proizvoda, od kojih je samo jedan uključen u analizu dela III ove knjige. Taj je usluga sprovođenja prava, pregovaranja o pravnim ugovorima i rešavanja sporova. Drugi je usluga preteња drugim agencijama za sprovođenje prava kako bi dobile pravila koja njihovi klijenti preferiraju pod najboljim mogućim uslovima — ili, alternativno, kako bi osigurale da, ako ih ne dobiju, budu kompenzovani za prihvatanje uslova koje preferiraju klijenti drugih agencija.

Iz toga proizilazi da su moji razlozi za verovanje da ekonomije obima u ovoj industriji neće biti dovoljne za stvaranje veoma velikih firmi slabiji nego što sam mislio. Čak i ako ekonomije obima u sprovođenju prava i povezanim aktivnostima nisu dovoljne za stvaranje velikih firmi, ekonomije obema u sposobnosti preteđenja drugim agencijama bi mogle biti. Sudeći po istorijskim podacima, ekonomije obima su uobičajene u toj industriji. Bog je često, kao što je Napoleon navodno rekao, na strani velikih bataljona. Ako je tako, ravnotežna veličina agencija mogla bi biti dovoljno velika, a njihov broj dovoljno mali, da ugroze stabilnost sistema, stvarajući rizik da će država biti ponovo uspostavljena putem kartela agencija za sprovođenje prava. Možda čak i gora država nego što smo počeli.

Ovo bi trebalo da bude problem uglavnom u ranim fazama besdržavnog društva, kada se pravni sistem formira. Sudeći ponovo po istorijskim dokazima, postoji velika inercija u ravnoteži igara uzajamnih pretnji; nacionalne granice se ne pomeraju za par milja svaki put kada neka zemlja lansira novi bojni brod ili poveća svoj vojni budžet. Kada se sistem jednom uspostavi i kada se pravila dogovore između svakog para agencija, ona bi trebalo da budu prilično stabilna protiv nenasilnih promena, zbog istih onih sila koje su uspostavile stabilnost u društvu od dve osobe u Poglavlju 51 i u većem društvu u Poglavlju 52. Agencija koja insistira na promeni pravila bez nudi odgovarajuću kompenzaciju biće viđena kao agresor protiv kojeg treba pružiti otpor čak i uz značajne troškove, kao dovoljno velika opasnost za druge agencije da generiše odbrambenu koaliciju protiv nje. Schellingova tačka je status quo.

Ako je tako, agencije za sprovođenje u uspostavljenom besdržavnom poretku bi prvenstveno trebalo da proizvode sprovođenje prava za svoje klijente, što znači da će njihova efikasna veličina biti uglavnom određena tehnologijom te industrije. Uz sreću, agencije će biti dovoljno male i dovoljno brojne da kartel postane malo verovatan, što nas vraća na optimistični zaključak moje ranije iznete diskusije.

Ali one bi ipak mogle da zadrže nekoliko tenkova u podrumu, za svaki slučaj.