Sada ću dopisati i svoje mišljenje o dve navedene teme: degenerisanju strategije i nestanku spremnosti na žrtve.
Šta istorijski predstavlja uspešna ofanzivna strategija? Iznenadni početak rata, brzo izvršenje unapred određenih ciljeva i političko učvršćivanje uspeha. Najbolji strateg svih vremena i naroda je Džingis-kan. Uspešna defanzivna strategija: poremećivanje planova napadača, nanošenje ubedljivog poraza, okretanje drugih komšija napadača protiv njegovih nezaštićenih leđa i, ponovo, političko učvršćivanje uspeha.
Neuspešna ofanzivna strategija je ili potpuni razlogom poraz na operativnom nivou, ili, nakon što se potencijal iznenađenja iscrpi, uvlačenje u rat istrapersanja. Neuspešna defanzivna strategija je dozvoliti protivniku da obesglavi sopstvenu centralizovanu strukturu upravljanja i ne uspeti da se izbegne demoralizacija odbrambenih snaga.
Kada se u svetu pojavila jasna podela na klub velikih sila i sve ostale zemlje, brzo se ispostavilo da ofanzivne strategije velikih sila jedne prema drugima više ne rade: čak ni strana koja je čisto izgubila nije spremna da prihvati poraz, a još manje su druge velike sile spremne da prihvate poraz jedne velike sile. Kao rezultat toga, dugo je to rezultiralo isključivo kolonijalnim ratovima, gde su ofanzivne strategije Evropljana po pravilu odlično funkcionisale.
Ali nakon Drugog svetskog rata počela je opšta demokratizacija svetske politike. Države su dobile formalno ravnopravnost, na međudržavnom nivu je prihvaćen dogmat o nenarušivosti granica, formirali su se novi veliki međudržavni savezi — i kao rezultat toga, era teritorijalnih osvajanja, a zajedno sa njom i era odgovarajućih strategija, završila se. Sada je kao zamena za strategiju osvajanja dominirala strategija podrške političkoj nestabilnosti u ciljnoj zemlji i dovođenje na vlast grupacije koja će potom proglasiti svoju zemlju saveznicom države koja ju je podržala. Agresivni rat postao je zadatak specijalnih jedinica, a uspešna vojska de facto konglomerat instrumenata za određene specijalne operacije. Jedini izuzetak ostao je Izrael, koji je nastao nakon Drugog svetskog rata putem rata sa svim svojim komšijama i decenijama nastavlja uspešno teritorijalno da se širi na njihov račun — sve dok ne dobije diplomatsko priznanje od sledećeg komšije, što omogućava fiksiranje dela granice.
Tako je jedina uspešna strategija teritorijalnog zauzimanja postalo višegodišnje „odgrickivanje“ zemlje komšije — pod uslovom da se uspešno ignoriše pritisak svetske javnosti za povratak na predratni status quo sve dok takav povratak ne postane nezamisliv. U principu, upravo tu strategiju trenutno sprovodi i Putin.
Što se tiče defanzivnih strategija, one su se u velikoj meri razvijale ogledalo onih ofanzivnih. Protivnik će poljuljati tvoj politički režim? Uspešna defanzivna strategija sastoji se u potpunom čišćenju unutrašnjopolitičkog polja od svih začetaka opozicije. Protivnik će ignorisati svetsku javnost — znači, svetska javnost mora vrištati u tvoju korist toliko glasno da je ne može ignorisati, i time se prvenstveno mora baviti opozicija u zemlji agresoru i njenim ključnim saveznicima. Protivnik teži specijalnim operacijama i nije spreman za rat istrapersanja? Znači, potrebno je razviti imunitet na udare koji obesglavljuju i pripremiti se za gerilsko ratovanje.
Ostaje dodati da sve ove strategije ne ostavljaju nikakvog prostora za korist naroda one zemlje čija vlada sprovodi bilo ofanzivnu ili defanzivnu strategiju. Za osobe koje ne ostvaruju direktnu korist od političkog kretanja, svi ratovi su unapred gubitak. Zato nije toliko važno da li je reč o hipsteru sa navikom na visoke zarade i veliki asortiman smuti-napitaka, ili o nekom vulkanizeru sa navikom na umerene zarade i veliki asortiman piva — oni neće postati politična potpora bilo kojoj ratnoj kliki. Otuda težnja agresivnih vlada ka lumpenizaciji podanika, kako bi im oduzeli sibaritske navike i učinili državu njihovom jedinom nadom za preživljavanjem.
Rezime: i Sonja i Speri, generalno korektno označavajući tendencije, donekle ih preuveličavaju. Strategije nisu potpuno degenerisale, iako su se snažno promenile prateći promenu karaktera ratova — i ljude se generalno može primorati na rat u interesu vlade, samo za to mora pažljivo raditi ceo politički režim. Otuda moj glavni zaključak: države još uvek nisu iscrpele sebe kao sistemski faktor spoljne agresije, ali toga mogu postići samo cenom snažnog povećanja unutrašnje agresije, a to je nespojivo sa dugoročnim ekonomskim rastom. One sile unutar država koje su zainteresovane za ekonomski rast će sдержиvati ratne raspoloženja u vladama.