Odavno mi kruži misao da detaljno izložim svoja razmišljanja o fenomenu decentralizacije, međutim tema je previše opširna da bi stala u jedan članak, čak i ako je to longrid, i još uvek je ne mogu u glavi uklopiti u određenu strukturu kako bi imalo smisla pisati knjigu o tome. Zato nameravam postepeno objavljivati seriju objava koje verovatno neće biti povezane jednom jedinstvenom niti pripovecanja. Ne znam koliko će objava biti, niti da li ću u neki trenutak shvatiti da je tema dovoljno razvijena, ili ću je jednostavno postepeno zapustiti. Objava će biti numerisane čisto hronološki, i ako materijal ikada postane osnova za knjigu, moguće je da će se redosled razmišljanja promeniti. Dobro, završavam sa disklejmerima i počinjem.
Libertarijanci imaju svoje fetiše. Pošto su za njih individualni interesi po defaultu uvek važniji od grupnih, oni će pri ostalim jednakim uslovima uvek preferirati decentralizovane strukture i mehanizme. Više-manje je jasno kako to funkcioniše u sferi koordinacije napora: ako postoji određeni zadatak koji je dovoljno važan za učesnike zajednice, oni će nekako uspeti da ga zajednički reše, iako će u procesu raspravljati o tome ko šta i kojim redosledom radi. Međutim, obično im je lakše da se dogovore o takvim stvarima nego da imenuju šefa koji će raspolagati tuđim naporima.
Ali to se prvenstveno odnosi na kratkoročne projekte, kada ljudi, nakon što zajednički reše zadatak, vrate svojim sopstvenim poslovima. Čim se radi o infrastrukturnim pitanjima koja zahtevaju stalne napore, takvi trenutni dogovori počinju loše da funkcionišu. Kao rezultat, u prvi plan izbija privatna inicijativa, kada se pitanjem bavi onome kome je to najpotrebnije, ili onaj ko računa da na neki način monetizuje korist koju time donosi drugima.
To koje je rešenje isplativije, centralizovano ili decentralizovano, u velikoj meri određuju efekti razmere, a oni mogu biti kako pozitivni tako i negativni. U ovom kontekstu najzanimljivija nije fizička, već upravo digitalna infrastruktura, jer su tamo negativni efekti razmere prilično mali, a pozitivni veoma veliki. Kao rezultat, biznis zasnovan na pružanju određene digitalne platforme će se uvećavati sve dok ne apsorbuje celu dostupnu klijentelu. Granice uvećanja će biti određene prvenstveno konkurentskim pritiskom. Pored povećanja broja klijenata, platforma će težiti da izvuče maksimum koristi od svakog klijenta. U tu svrhu, platforma će s jedne strane težiti da pruža usluge u najrazličitijim sferama (u mojoj staroj objavi na primeru nekoliko platformi pokazano je da to dovodi do porasta neefikasnosti). S druge strane, platforma može pružati usluge nekim svojim klijentima na račun drugih. Klasičan primer je kada društvene mreže trguju podacima o aktivnosti naloga, manipulišu algoritmima prikazivanja i tako dalje.
Stvara se neka dinamička ravnoteža između centralizovanih i decentralizovanih digitalnih servisa, koja se može pomerati u jednu ili drugu stranu zahvaljujući državnim regulacijama (na primer, zahtevima za cenzuru društvenih mreža i bankarskih operacija) ili tržišnim inovacijama.
To je za sada sve. Pravac daljih razmišljanja: 1) razmotriti osnovne tržišne inovacije namenjene povećanju decentralizacije informacione razmene, uključujući razmenu vlasničkih naslova nad retkim resursima; 2) razmotriti pristupe decentralizaciji prava – ključne ankap-tehnologije, bez koje se društveni poredak uopšte ne može nazvati ankapom; 3) pregled decentralizacije komunalnih servisa; 4) pregled decentralizovanih pristupa vođenju rata. Sasvim je moguće da sledeća objava uopšte neće imati veze sa navedenim tačkama, ali ipak se čini korisnim ostaviti neke putokaze za budućnost.
