Kada čujemo reč „transhumanizam“, mašta obično crta slike robota, letećih automobila i drugih fantastičnih dostignuća naučnog progresa. Ali šta ako zakopamo dublje i kažemo da koreni transhumanizma sežu mnogo dalje od pametnih telefona i dronova?
Zamislite Englesku u 17. veku. Kišovito, sumorno, čaj još nije uvezen, a naučnici i filozofi već pokušavaju da shvate kako da život učine mrvicu boljim i mrvicu dužim. Jedan od takvih sanjara bio je Francis Bekon. On je razmišljao o tome kako da radikalno produži ljudski život i pojača mogućnosti čoveka pomoću nauke. Istina je da su vremena bila takva da je bilo opasno to glasno izjaviti: crkva je smatrala da je čovek Božje vlasništvo i da su svi pokušaji da se čovek poboljša bogohulstvo. Šta je Bekon uradio? Napisao je „Novu Atlantidu“, svojevrsni filozofski „roman sa ključem“, gde mudraci iza lepe alegorije tajno rade na pobedi nad starenjem i bolestima. Kao da kaže: nije to ja, već su moji likovi iz knjige tako progresivni!
Ali Bekon nije bio jedini koji je odlučio da nadmudri vreme i crkvu. Sledeći u redu za istoriju bio je Džon Lok. On je predložio ideju koja je bila revolucionarna za njegovo vreme: čovek pripada samo samom sebi, a samim tim ima pravo da raspolaže sopstvenim telom i životom. I upravo je ovaj princip samopripadnosti i lične slobode postao ključ za libertarianizam i budući transhumanizam.
Ova smela ideja nije dala samo filozofski poticaj, već je bukvalno promenila svet: zahvaljujući njoj pojavila se prva sekularna država – SAD, i revolucionarni slogani poput „Sloboda, jednakost, bratstvo“. Ideja o potpunoj autonomiji ličnosti nije bila samo lepa fraza za filozofe, već stvarno moćan pogon društvenog progresa. Tako se postepeno formirala filozofska tradicija u kojoj su se Bekonove ideje o prevazilaženju ljudskih ograničenja stopile sa Lokovim verovanjem u potpunu slobodu čoveka. I ove protolibertarijanske misli, poput perli na niti, nanizivale su se na fundamentalnu filozofiju transhumanizma.
Danas su tehnologije sustigle snove filozofa iz prošlosti, pa ih čak i pretekle. Ono o čemu je Bekon sanjao i ono na šta je Lok stidljivo nagoveštavao, danas postaje sasvim realno: biotehnologija, genetski inženjering, veštačka inteligencija. Čini se da stojimo na pragu ne samo nove ere, već bukvalno nove verzije čoveka.
Ali tu se pojavljuje i novi talas kritičara koji ne žure da se raduju tehničkom progresu. Neko se plaši produbljivanja socijalnog nejednakosti, tvrdeći da će bogati živeti večno, dok će siromašnima ostati samo mrvice. Neko brine o gubitku ljudskog identiteta. A neki se uopšte plaše da ćemo slučajno stvoriti novu klasu tehnološke elite koja će upravljati svima ostalima.
Pa, svaka velika ideja se uvek suočava sa kritikama, ali upravo diskusija je čini živom i aktuelnom. Transhumanizam nije samo tehnologija i nauka, to je izazov samom našem predstavljanju o čovečnosti, to je šansa da preispitamo sve što smo navikli da smatramo nepromenljivim: život, smrt, svest i čak to ko smo mi zapravo.
Na kraju krajeva, sviđalo nam se to ili ne, transhumanizam već utiče na naše društvo, primoravajući nas da postavljamo neprijatna, ali veoma važna pitanja. I ko zna – možda ćemo doživeti vreme kada će ova pitanja postati stvarnost, a ne samo stranice filozofskih knjiga. I tada će, možda, neko napisati roman o nama – samo, nadamo se, već bez ezopovog jezika!
A dok čekamo, posmatraćemo, postavljati pitanja i sanjati o tome šta nam donosi sutrašnji dan, po mogućnosti lično učestvujući i pomažući entuzijastima biohakerima. Jer, ko zna, možda upravo sada pravimo prve korake ka svetu koji su Bekon i Lok videli samo u svojim najsmelijim fantazijama.
