Biohacking i sloboda sprovođenja eksperimenata nad sobom

Kroz celu istoriju ljudi su eksperimentisali i sprovodili različite procedure nad sobom. Probali su raznu hranu i medicinska sredstva, prolazili kroz raznovrsne rituale i slično. U nekim slučajevima, ovakvo eksperimentisanje je čak imalo značajnu naučnu vrednost. Tako, u jednom članku navodi se 465 primera kada su istraživači proveravali uzročnike bolesti, testirali nove preparate ili sprovodili neke druge procedure na sebi. I mada je 8 od ovih slučajeva završilo letalnim ishodom, što govori o prisustvu određenog rizika u ovakvim eksperimentima, velika većina njih (89%) dovela je do pozitivnih rezultata – potvrde ranije iznetih hipoteza ili dobijanja vrednih podataka.

Naravno, danas postoji negativan stav prema ovakvom eksperimentisanju, kao i uopšte prema samostalnom mešanju u telo i zdravlje čoveka. Ogromnu ulogu u tome je odigrala državna regulacija, koja postavlja stroga ograničenja tome čime se čovek sme baviti, a čime ne, često insistirajući i odlučujući umesto običnih ljudi da će tako navodno biti bezbednije. Država je učinila sve kako sprovođenje biomedicinskih eksperimenata i procedura ne bi bilo izvan granica odobrenih ustanova.

Uпрочем, sve to nije sprečilo postojanje biohakovanja. Pre svega, primetićemo da su mnoga sredstva za njegovu realizaciju veoma rasprostranjena i nikako nisu regulisana, budući da su jednostavno bioaktivni suplementi. Niko vam ne može zabraniti da, oslanjajući se na aktuelna istraživanja ili knjige o biohakovanju, nabavite određene vitamine ili nootropike i uzmete ih u navedenim dozama i na naveden način, a naročito ne i da modifikujete svoj način života ili ishranu, oslanjajući se na eksperimentalne podatke ili čak hipotetičke pretpostavke. Uzgred, prilično dobra zbirka korisnih sredstava i praksi može se naći u knjizi Darje Babkine „Biohakovanje mozga: kako upravljati neurohemijom, emocijama i inteligencijom“, koja je izašla ove godine.

Međutim, na tome se stvar ne završava. Savremene tehnologije omogućavaju organizovanje čak i celih genetičkih laboratorija u kućnim uslovima, i već postoje gotova rešenja za to. Na primer, za samo 3000 dolara može se nabaviti kućna laboratorija sa svim dodacima za bioinženjering od „The Odin“-a (a edukativni setovi za najjednostavnije eksperimente koštaju svega stotine dolara). Za uputstvima o tome šta tačno raditi sa takvom laboratorijom takođe ne treba ići daleko – može se jednostavno korak po korak reprodukovati ono što je urađeno u različitim istraživanjima. Upravo je to uradio jedan biohaker, čiji video možete pogledati ovde, kako bi ispravio svoju netoleranciju na laktozu – on je jednostavno ponovo kreirao preparat za gensku terapiju iz eksperimenta na miševima i isprobao ga na sebi. Rezultat je bio odličan – samo jedna pilula omogućava slobodan unos mlečnih proizvoda više od godinu dana, bez ikakvih negativnih posledica.

S obzirom na to koliko je savremena nauka zaglavila u bezbrojnim regulacijama i potrebi da se čeka državno odobrenje, ponekad čak decenijama, biohakovanje može dati impuls progresu u sferi biotehnologije, naročito ako govorimo o rešenjima koja su ljudima potrebna ovde i sada, za lečenje njihovih bolesti i različitih stanja koja donose nelagodu, a za koja još uvek ne postoji dovoljno efikasno rešenje među onima koja je državni regulator odobrio i pustio na tržište.

Postoji li u tome opasnost? Naravno, među onima koji se bave biohakovanjem ponekad će doći do nepoželjnih ishoda. Ali ljudi imaju puno pravo da dobrovoljno preuzmu takav rizik, a pokušaj uvođenja totalne zabrane samoeksperimentisanja ne bi bio opravdan, a u velikoj meri ni izvodljiv. Čak i sada postoje potpuno prihvatljive vrste aktivnosti koje nose ogromne rizike, na primer, ekstremni sportovi. I ako čovek može izabrati da se bavi bejsdžampingom, planinarenjem ili motokrosom, zašto onda ne može izabrati da kontroliše biohemijske procese svog organizma, ili čak da edituje svoj genom?

Voluntarist, Bitarh

Leave a Reply