Sigurno su mnogi već umorni od toga što moraju da dokazuju banci, poreskoj upravi, pa čak i nekom nasumičnom činovniku, da nisu kamila i da je njihov novac zarađen „zakonito“. Poznata situacija, zar ne? Mislim da se svako barem jednom susreo sa ponižavajućim osećajem kada sopstveni, pošteno zarađeni novac odjednom postane sumnjiva supstanca, i da kako bi ga dobili, moraju da sakupe gomilu papira debelu kao roman „Rat i mir“.
I bilo bi u redu da su samo porezi. Mnogi ljudi žive u paradigmi „plati i spavaj mirno“ (iako je san pri pogledu na poreske stope pre više nervozan). Problem je u drugom – čak i ako si spreman da daš stacionarnom banditi „njegov deo“, on ne pristaje uvek tako jednostavno na taj dogovor, i često moraš da izgubiš još desetine procenata prihoda na apsolutno beskorisnom proceduru „legalizacije“. Neko je primoran da izmišlja ugovore sa nepostojećim preduzetnicima, neko kupuje fiktivne usluge, a neko čak daje do polovine zarade za „podizanje keša“ (u nekim „razvijenim“ zemljama to više nije preterivanje) – samo da bi mogao da koristi sopstveni novac.
Zašto se to dešava? Države zahtevaju „svoj deo“, ali istovremeno se plaše da izgube kontrolu, naročito zbog pojave finansijski nezavisnih ljudi koji mogu da finansiraju i opoziciju, pa zato guše svaki pokušaj slobodnog korišćenja novca. I ova priča, nažalost, nije samo o Rusiji, već i o svim ostalim državama.
Važno je razumeti: novac je jednostavno tvoj trud, talenat i vreme, pretvoreni u cifre na računu. Oduzimajući čoveku mogućnost da raspolaže zarađenim, država ga, u suštini, lišava dela slobode. Presumpcija nevinosti? Zaboravi. Sada je presumpcija ovakva: ako imaš novca, onda si automatski ili lopov, ili prevarant, ili jednostavno lukav, dok ne dokažeš suprotno.
Takođe, države se bore protiv gotovine i pokušavaju da svakog pojedinca uguraju u transparentan elektronski svet, gde će svaki rubalj ili dolar biti potpuno vidljiv. U Nemačkoj ili Velikoj Britaniji već sada mogu trenutno blokirati račun ako pokušaš da podigneš svega nekoliko hiljada evra u gotovini. Zašto se to radi? Navodno, da bi se borili protiv terorizma i kriminala. Ali rezultat je žaloban: kriminal je ostao kakav je i bio (gotovo sav kriminalni novac se pere – efikasnost borbe je praktično nula), a obični ljudi pate u birokratskom paklu.
Tu na scenu stupaju kriptovalute i tehnologije finansijske anonimnosti. Vlasti ih mrze, nazivaju prljavim i opasnim. Ali u stvarnosti – to je jedino ostrvo finansijske slobode koje preostaje u svetu totalne kontrole. Dok god imaš kripto – ti zaista poseduješ svoj novac, a ne ga iznajmljuješ od banke ili poreske uprave (naravno, ako ga čuvaš na svom novčaniku, a ne na berzi ili kod drugih posrednika). Naravno, kripto nije idealan, a država pokušava da oduzme i ovaj alat, srećom, za sada neuspešno. Ali sama njegova popularnost pokazuje – ljudima je potrebno mesto gde njihov novac ostaje samo njihov novac, bez stalnih opravdanja i ponižavajućih procedura.
Takođe, kontrola valuta značajno smanjuje ekonomsku aktivnost. Mnogi ljudi imaju gotovinu ili kripto za kupovinu stana, automobila, zemljišta, ali preferiraju da žive „kao svi“ i da ne privlače pažnju. To nije samo neprijatnost za pojedinačne građane – to nanosi štetu celoj ekonomiji. Kada ljudi ne investiraju i ne troše svoj pošteno zarađeni novac, pati ceo ekonomski lanac: potražnja opada, proizvodnja se smanjuje, zaposlenost i prihodi opadaju. Ishod je ekonomski zastoj i gubitak ogromnog potencijala za rast i blagostanje za sve.
Uzgred, argumenti protiv kontrole valuta mnogo lakše prolaze kod široke publike nego, na primer, argumenti za ukidanje poreza. Ljudima je teško da zamisle kako bi se bez poreza obezbedila socijalna dobra, ali zbog ukidanja kontrole valuta niko ne gubi – naprotiv, svi dobijaju zahvaljujući rastu ekonomije i slobodi preduzetništva!
