U slobodno vreme sam ponovo gledao film zasnovan na romanu Žila Verna, „Izokolo sveta za osamdeset dana“, i uhvatio sam se u misli koja se savršeno uklapa u našu sliku sveta. Šta je zajedničko džentlmenu Phileasu Foggu i, recimo, Steve-u Jobsu? Čini se da ništa. Jedan je izmišljeni lik viktorijanskog doba, drugi je stvarni titan Silicijumske doline. Ali trik je u tome što su obojica izveli genijalan potez koji je dostupan svakome od nas. I za to im nisu bili potrebni beskrajni državni grantovi ili veliki naučni centri.
U čemu je bio Foggov genije? Da li je možda izumeo superbrzi parobrod? Izgradio lični hiperlup? Ne! Ovaj momak nije izumeo apsolutno ništa. Njegov opklada je postala moguća samo zato što je svet do 1872. godine već bio opleten spremnom infrastrukturom. Parobrodi su već plovili, šine su već bile prodate kroz celu Ameriku i Indiju, telegraf je već zujao. Sve to su stvorili različiti ljudi, različite kompanije, u različito vreme i sa različitim ciljevima.
Šta je onda Fogg uradio? On je jednostavno pogledao sve te razbacane kockice i prvi je u njima video jedinstven sistem. Nije video samo „brod do Sueca“ i „voz do Kalkute“, već globalnu transportnu mrežu koju može da „hakuje“ – odnosno da je koristi ne prema primarnoj nameni (samo da stigne iz tačke A u tačku B), već za izvršenje lude, ambiciozne zadnje – da obiđe planetu zbog opklade. Njegov proboj je bio u novoj kombinaciji, a ne u novom izumu. On je, u suštini, bio genijalan projektni menadžer koji je pronašao sinergiju u onome što je svima ležalo pod nogama.
A sada se prebacimo u naše vreme. Zar isto to ne vidimo u najvećim probojima poslednjih 50 godina? Na primer, personalni računar. To nije bio izum jedne stvari. To je bila genijalna kombinacija već postojećih stvari: mikroprocesora, diskovnog pogona, monitora, tastature, miša. Proboj je bio u ideji da se to sve spoji i postavi ne u korporaciju, već na sto običnog čoveka. Ili internet – jednostavno skup opštih pravila (protokola), jezik na kojem su se već postojeći računari dogovorili da komuniciraju jedni s drugima. Genije je bio u stvaranju tog „jezika“, tog univerzalnog interfejsa. Ne zaboravimo ni pametne telefone. Steve Jobs je na prezentaciji prvog iPhone-a upravo to i rekao: „Ovo nije jedan uređaj. Ovo su tri: telefon, plejer sa širokim ekranom i internet komunikator“. Apple nije izumeo ni mobilnu vezu, ni ekran na dodir, ni GPS. Uzeli su sve najbolje što je već bilo na tržištu, genijalno su to spojili u jednom kućištu, napisali intuitivan softver i dali svetu švajcarski nož digitalne ere.
Najvažnije je – za takve proboje nije potreban hadronski kolajder ili budžet NASA-e. Potrebna je sloboda misli, zapažljivost i pravo na eksperiment. Upravo ti, koji čitaš ovaj post, možeš sutra smisliti kako da ukrstiš dve poznate tehnologije i dobiješ nešto što će promeniti svet.
A šta tome najviše smeta? Naravno, stari dobri birokrat. Zamislite da je Fogg za svaki prelazak granice morao da dobije vizu, kao što sada moraju stanovnici mnogih zemalja sa „slabim“ pasošem? Još bi popunjavao upitnike negde u Mumbaju. Upravo državna regulacija, sa svojom strasti da sve „uoredi“, „sertifikuje“ i „proveri“, ubija tu fleksibilnost i brzinu koja je potrebna za kombinatorne proboje. Dok činovnici pišu regulativu o korišćenju dronova za dostavu pice, slobodni entuzijasti već smišljaju kako pomoću istih dronova i neuronskih mreža da prate šumske požare.
Tako da, prijatelji, sledeći veliki proboj verovatno već postoji – samo u obliku razbacanih delova. Sve potrebne tehnologije, servisi i ideje leže na stolu. Da ne govorimo više, uspeh našeg projekta za pronalaženje preparata za pojačanje inhibitora nasilja postignut je minimalnim sredstvima zahvaljujući analizi već postojećih istraživanja u neurobiologiji i ponovnoj proveri široko dostupnih preparata na životinjama. I uzgred, etologija na problemu nasilja se ne završava, kao ni naša istraživanja!
