Svi mi znamo za postojanje međunarodnih konvencija i sporazuma koji ograničavaju razvoj i upotrebu različitih oblika obrane za masovno uništenje, uključujući hemijsko, biološko i nuklearno oružje. Takođe su pod zabranom i drugi oblici naoružanja i mnoge vojne prakse. Sve se to opravdava etičkim razlozima, time što je određeno oružje i prakse previše smrtonosne, nanose mnogo patnje ljudima, a takođe deluju neselektivno – njihove žrtve može lako postati ogroman broj civilnog stanovništva. Ova pozicija je sasvim razumljiva, međutim, važno je pogledati je i iz drugog ugla.
U savremenom visokotehnološkom svetu razvoj oružja za masovno uništenje može biti dostupan mnogim jurisdikcijama. I ono je sasvim sposobno da ih učini neizgubnom žrtvom, čak i za velike i jake države koje imaju milione vojnika i jedinica klasičnog naoružanja. U takvim uslovima menja se sama suština „prava jačeg“ – jakim sada nije onaj ko zaista ima snagu i mogućnost da nekažnjeno nanosi štetu onome ko je slabiji, već onaj ko može ubediti slabog u neophodnost pridržavanja određenih normi, regulacija i zabrana.
Naravno, sve ovo se sada ne govori kao opravdanje za stvarnu primenu nekih zaista nehumane vojne prakse. Reč je samo o tome da cilj zabrane takvih praksi može sasvim biti postavljanje slabog u nepovoljan položaj pred jakim igračima i u potpunu zavisnost od njihove volje. Za primerima ne treba daleko ići, može se jednostavno setiti u kakav je položaj stavio Ukrajinu Budimpeštanski memorandum, prema kojem su je primorali da zameni nuklearno naoružanje papirnim garancijama bezbednosti.
Male i slabe jurisdikcije sasvim su mogle biti nezavisne od volje supersilama, kada bi im bilo dozvoljeno da razvijaju i poseduju isto to oružje za masovno uništenje, ne radi njegove primene, već jednostavno kao sredstvo odvraćanja od spoljne agresije. Osim toga, čak i ako govorimo o primeni takvog naoružanja, neće svi njegovi oblici biti naročito okrutni i apsolutno neprihvatljivi. Na primer, sa trenutnim nivoom progresa sada se sasvim može govoriti o razvoju etološkog (bihejvioralnog) oružja, koje bi jednostavno učinilo neprijateljske vojnike nesposobnim da vrše ubistva i vode borbu, pri čemu im ne bi nanelo nikakvu trajnu i ozbiljnu štetu. Takvo oružje moglo bi biti bio/hemijsko sredstvo koje se raspršuje u vazduhu za pojačanje mehanizma inhibicije nasilja kod čoveka ili čak za razaranje hijerarhije – smanjenje autoritarnosti i potčinjavanja autoritetima (komandantima). Sigurno se može smisliti još mnogo različitih varijanti sličnog naoružanja. I nema nikakvih razloga smatrati zašto takvim naoružanjem ne bi smele raspolagati sve jurisdikcije. Osim ako, ponovo, to ne bude nepovoljno za jake igrače na međunarodnoj političkoj sceni. Njima je isplativo ubediti sve ostale da se pridržavaju međunarodnih sporazuma i time ograničiti njihov potencijal zaštite od njihovog mešanja.
