Zabrane oružja – radi humanizma ili dominacije?

Da li ste ikada primetili kako velike sile odjednom postaju „humanisti“ kada je reč o oružju i metodama ratovanja? Na papiru sve izgleda lepo: „zabranjujemo hemijsko oružje, biološko oružje, nuklearno oružje, jer smo dobri“. Ali hajde da pogledamo celu ovu stvar bez ružičastih naočara. Zar vam se ne čini da ovakve zabrane uopšte nisu briga o čovečanstvu, već lukav trik kako bi se očuvala svetska hijerarhija? Kao da je svetski šampion u boksu zabranio svim protivnicima da koriste levu ruku. Zašto? Zato što mu je tako lakše da pobeđuje!

Uzmimo samo Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT). Pet zemalja (SAD, Rusija, Kina, Francuska, Velika Britanija) zvanično je dobilo pravo da poseduju nuklearne arsenale. Ostalima je rečeno: „Ne smete! To je opasno!“. Zašto? Zato što kada imaš atomsku bombu, niko ne rizikuje da te dira. Setimo se sudbine Libije: Kadafi je odustao od nuklearnog programa, a zatim je njegov režim potpuno razoran. Severna Koreja je, s druge strane, odlučila da to izbegne, i sada Kim Džon Un ima nuklearno oružje, i jednim čudom ga niko ne bombarduje. Ili eto, hemijsko oružje. SAD su decenijama žmurili pred hemijskim napadima saveznika Sadama protiv Irana, ali su odjednom se setili tih zločina kada Irak više nije bio prijatelj. Liči na selektivnu amneziju.

Ali još zanimljivije je sa pravilima vođenja rata. Prema međunarodnim zakonima, pobunjenicima je zabranjeno da se skrivaju među civilima. To zvuči razumno: manje žrtava među mirnim stanovništvom. Ali šta da radi jadni partizan ako neprijatelj ima dronove, satelite, tenkove i avione? Da izađe na polje sa otvorenim vizirom? To je garantovana karta u jedan pravac. Ispada da velike sile govore slabima: ili ratujte po pravilima i garantovano izgubite, ili ratujte kako možete i bićete proglašeni teroristima.

Uzgred, zanimljivo je da „zakoniti teror“ postoji samo kod države. Tepih bombardovanje Drezdena u Drugom svetskom ratu, nuklearni udar na Hirošimu, pogodaci NATO raketa u beogradske mostove i TV centar 1999. godine – to nije terorizam, već „vojna neophodnost“. Ali jedna eksplozija pobunjenika je već strašan greh. Naravno, ovde niko ne opravdava nasilje protiv mirnih stanovnika, ali zašto država može to da radi, a pobunjenik ne?

Setimo se i humanitarnog prava u konfliktima poput Avganistana ili Iraka. Zapadne zemlje uvek naglašavaju da se bore „čisto“ i po pravilima. Ali čim pravila smetaju, ona se lako zaboravljaju. Sećate se Abu Gurejba? Mučenje i zlostavljanje zarobljenika koji su bili „nezakoniti kombatanti“. Pravila kao da postoje, ali ih na vas ne primenjujemo jer „niste obučeni po uniformi“.

Postoji i psiho-hemijsko oružje – supstance koje treba selektivno i privremeno da deluju na mozak, ne nanoseći dugoročnu štetu zdravlju protivnika. Tipičan primer je inkapacitant BZ, sa kojim su SAD eksperimentisale tokom Vijetnama. Zvanično, to je „neletalno sredstvo potiskivanja“, ali u velikoj dozi ono čoveka pretvara u bespomoćnog zombija. Ili uzmemo hibride opioidov koji su primenjeni 2002. u „Nord-Ostu“: taoci su uspavani aerozolom na bazi fentanila – 130 ljudi se ugušilo, međutim, formalno to nije „borvena otrovna supstanca“, već specijalno sredstvo. Praktično je: kada jakom treba magični prah, to je „antiteroristički gas“, a ako isto pokuša slabiji – momentalno postaje kršilac svih konvencija.

Zagovornici humanitarnog prava govore: „Da, pravila nisu savršena, ali barem postoje neki standardi“. Ali ako pravila rade samo u jednom pravcu, na kraju se javlja pitanje: a možda su ona stvorena uopšte ne za zaštitu slabih, već kako bi se očuvao balans snaga u korist jakih?!

P.S. Kada autoritariji nazivaju libertarijance „parazitima“, tipa mi zahtevamo da se svi „besplatno“ slože sa našim „željama“ (poštuju NAP), trebalo bi da razmisle da neometavanje u njihov sistem nervnih ćelija, na primer, pomoću preparata za prisilno pojačanje inhibitora nasilja – to je samoomograničenje i poslednji pokušaj mirnog uspostavljanja dijaloga, a ne tehnička nemogućnost!

Voluntarist, Bitarh

Kako se svima nameće „pravo jačeg“ u savremenom svetu

Svi mi znamo za postojanje međunarodnih konvencija i sporazuma koji ograničavaju razvoj i upotrebu različitih oblika obrane za masovno uništenje, uključujući hemijsko, biološko i nuklearno oružje. Takođe su pod zabranom i drugi oblici naoružanja i mnoge vojne prakse. Sve se to opravdava etičkim razlozima, time što je određeno oružje i prakse previše smrtonosne, nanose mnogo patnje ljudima, a takođe deluju neselektivno – njihove žrtve može lako postati ogroman broj civilnog stanovništva. Ova pozicija je sasvim razumljiva, međutim, važno je pogledati je i iz drugog ugla.

U savremenom visokotehnološkom svetu razvoj oružja za masovno uništenje može biti dostupan mnogim jurisdikcijama. I ono je sasvim sposobno da ih učini neizgubnom žrtvom, čak i za velike i jake države koje imaju milione vojnika i jedinica klasičnog naoružanja. U takvim uslovima menja se sama suština „prava jačeg“ – jakim sada nije onaj ko zaista ima snagu i mogućnost da nekažnjeno nanosi štetu onome ko je slabiji, već onaj ko može ubediti slabog u neophodnost pridržavanja određenih normi, regulacija i zabrana.

Naravno, sve ovo se sada ne govori kao opravdanje za stvarnu primenu nekih zaista nehumane vojne prakse. Reč je samo o tome da cilj zabrane takvih praksi može sasvim biti postavljanje slabog u nepovoljan položaj pred jakim igračima i u potpunu zavisnost od njihove volje. Za primerima ne treba daleko ići, može se jednostavno setiti u kakav je položaj stavio Ukrajinu Budimpeštanski memorandum, prema kojem su je primorali da zameni nuklearno naoružanje papirnim garancijama bezbednosti.

Male i slabe jurisdikcije sasvim su mogle biti nezavisne od volje supersilama, kada bi im bilo dozvoljeno da razvijaju i poseduju isto to oružje za masovno uništenje, ne radi njegove primene, već jednostavno kao sredstvo odvraćanja od spoljne agresije. Osim toga, čak i ako govorimo o primeni takvog naoružanja, neće svi njegovi oblici biti naročito okrutni i apsolutno neprihvatljivi. Na primer, sa trenutnim nivoom progresa sada se sasvim može govoriti o razvoju etološkog (bihejvioralnog) oružja, koje bi jednostavno učinilo neprijateljske vojnike nesposobnim da vrše ubistva i vode borbu, pri čemu im ne bi nanelo nikakvu trajnu i ozbiljnu štetu. Takvo oružje moglo bi biti bio/hemijsko sredstvo koje se raspršuje u vazduhu za pojačanje mehanizma inhibicije nasilja kod čoveka ili čak za razaranje hijerarhije – smanjenje autoritarnosti i potčinjavanja autoritetima (komandantima). Sigurno se može smisliti još mnogo različitih varijanti sličnog naoružanja. I nema nikakvih razloga smatrati zašto takvim naoružanjem ne bi smele raspolagati sve jurisdikcije. Osim ako, ponovo, to ne bude nepovoljno za jake igrače na međunarodnoj političkoj sceni. Njima je isplativo ubediti sve ostale da se pridržavaju međunarodnih sporazuma i time ograničiti njihov potencijal zaštite od njihovog mešanja.

Voluntarist, Bitarh

Kako čak i mali vojni konflikt može dovesti do katastrofe

Voluntarist, Bitarh

Tokom invazije ruskih trupa na teritoriju Ukrajine dogodio se incident koji je mogao imati krajnje katastrofalne posledice. Reč je o događajima u Zaporižkoj nuklearnoj elektrani – najvećoj elektrani u Evropi. Detalji ovog događaja nisu toliko važni, glavno je to što su se oko same nuklearne elektrane odvijala borbena dejstva. Moguće je da je verovatnoća katastrofe bila krajnje niska, ali ipak nije bila nula. I da se to dogodilo – desetine miliona života bile bi ugrožene, jer bi to bilo mnogo gore od svima poznate nuklearne katastrofe u Černobiljoj elektrani. Takođe, sada su se pojavile informacije o biolaboratorijama koje se nalaze na teritoriji Ukrajine. SZO je preporučila Ukrajini da uništi opasne patogene kako bi se sprečio njihov mogući curenje.

Zar ovo ne treba da pokaže u čemu je problem nasilja kao metode rešavanja problema i postizanja ciljeva, i zašto se sa njim moramo boriti? Rat ili bilo koji drugi nasilni konflikt može dovesti do katastrofe, ako zahvati nuklearnu elektranu, skladište opasnih hemijskih supstanca ili biolaboratoriju sa uzorcima smrtonosnih virusa, naročito veštačkog porekla, koji su čuvani za strogo kontrolisane eksperimente i za koje nije poznato šta raditi ako iznenada procure napolje.

Kao što vidimo, nije čak ni potrebno namerno koristiti nuklearno, hemijsko, biološko ili bilo koje drugo oružje masovnog uništenja da bi se postiglo upravo to masovno uništenje. U savremenom svetu sa gomilom opasnih tehnologija i sredstava koja se koriste u različitim preduzećima i objektima, ono može postati samo slučajan rezultat čak i malog оруžanog sukoba, a kamoli tako razmernog konflikta kakav se sada dešava između Rusije i Ukrajine. Zbog toga su nasilje i rat krajnje nedopustivi, neophodno je boriti se protiv svih oblika nasilja odmah i svuda, u celom svetu. Oni koji se ne nalaze na teritoriji sukobljenih zemalja verovatno smatraju da su potpuno bezbedni. Ali to uopšte nije tako, jer u savremenom svetu niko nije bezbedan dokle god su mogući bilo kakvi nasilni konflikti.

OMP neefikasno? Razbijamo mit Borisa Bojaršinova i njegovih pristalica.

Kolumna Bitarha

Ispostavilo se da postoji prilično velika „sekta“ pristalica Borisa Bojaršinova, koji negira opasnost oružja masovnog uništenja (OMU). On konstantno ponavlja otprilike ovakvu „mantru“ o beskorisnosti nuklearnog oružja (NO). Njegov profil je fizika, pa se većina razmišljanja odnosi konkretno na NO, ali ponekad govori nešto slično i o virusima (sećam se da je Mihail Svetov direktno pitao Bojaršinova o ideji virusnog OMU, a Boris je odgovorio otprilike u istom duhu kao i za NO).

Glavna poruka njegove teorije je da nijedno od trenutno postojećih OMU nije sposobno da uništi čovečanstvo, pa čak ni neki određeni geografski region. On tvrdi da veličina razaranja od nuklearne eksplozije raste kao kubni koren snage naplata (tj. pri povećanju broja „megatona“ bombe, razaranja rastu veoma, veoma sporo), da je nuklearna zima greška u proračunima i da je neće biti u stvarnosti, a da se virusi mogu zaustaviti vakcinom i da ih je nezgodno čuvati spremne za upotrebu.

Dakle, Bojaršinov i njegovi pristalice ne razumeju samu suštinu teorije odvraćanja i mešaju oružje sudnjeg dana (OSD) i oružje masovnog uništenja (OMU). Potonje se ponekad naziva i strateškim oružjem odvraćanja.

OSD u bukvalnom smislu je uređaj koji je sposoban da potpuno uništi celo čovečanstvo ili učini planetu nepodobnom za život.

OMU je oružje odvraćanja koje funkcioniše po teorijsko-igračkom modelu koristi/troškova. Niko od pristalica nuklearnog/virusnog odvraćanja nikada i ne tvrdi da OMU treba da ubije celo čovečanstvo u direktnom smislu, kao što se to razume u slučaju OSD. Čak i na vrhuncu hladnog rata, kada su SSSR i SAD imali desetine hiljada termonuklearnih naplata, eksperti su govorili o nanošenju neprihvatljive štete, ali nikako o potpunom uništenju planete. Koncepcija M.A.D. („Mutual Assured Destruction“) je varljiva u svom nazivu – to uopšte nije potpuno uzajamno uništenje kao što mnogi misle, već samo nanošenje neprihvatljive štete.

Ipak, za odvraćanje agresora u formi države, OMU je sasvim dovoljno. To odlično pokazuje primer severnokorejskog Kima, na kojeg se boji napasti čak i najmoćnija država sveta — SAD. O razornoj sili severnokorejskih raketa ne treba ni govoriti — kao što kažu eksperti, u najboljem slučaju doleće samo 1-2 rakete sa najjednostavnijom nuklearnom bojglavom, koja će raznesti nekoliko blokova gusto zgrađenog područja u gradu kao što je Njujork. Postoje i suprotni primeri — Kadafi i Husejn nisu imali OMU i svi odlično znamo šta se s njima desilo.

Iz etologije životinja je poznato kako je uređena hijerarhija dominacije kod vrsta životinja koje je formiraju (sam čin formiranja takve hijerarhije je greška [lokalni ekstremum] evolucije, koja nastaje zbog narušavanja ravnomernosti balansa potencijala nasilja [kod životinja je to odsustvo urođene naoružanosti]). Dakle, u takvoj hijerarhiji dominant („alfa“) može primeniti nasilje nad submisivnim jedinkama („omega“), a one uopšte nisu sposobne da mu nanesu uzvratnu štetu. Ako jesu sposobne — hijerarhija dominacije ne nastaje.

Uopšteno govoreći, sve države su, u odnosu kako na sopstvene građane, tako i na druge, slabije države, sposobne da primene nasilje bez rizika da dobiju uzvratnu štetu. Donoseći odluku o napadu na Husejna, vlada SAD-a je uzela u obzir rizike od uzvratnog udarca i, razumevši da je maksimum koji Sadam Husejn može učiniti to da ubije deo vojnika koji su tamo poslati dobrovoljno i spremni na rizik, lako se odlučila na agresiju.

Situacija sa severnokorejskim Kimom je potpuno drugačija — primiti čak i slabu bombu na Njujork je neprihvatljiva šteta, birači to neće razumeti i politički sistem SAD-a rizikuje da se raspadne, što vlast nikako ne sme dozvoliti.

Sada razmotrimo suočavanje stacionarnog bandita i pojedinca. Kako mislite, možete čak i primeniti ovo lično na sebe, da li bi društvo pristalo da sedi u karantinu dve nedelje kako bi dozvolilo državi da primeni nasilje čak i nad osobom koja vam je najneprijatnija, kao što je manijak-pedofil? Želite da pogubite jednog manijaka — dobrodošli na dvonedeljni karantin! Veoma sumnjam da biste pristali na to.

Država može primoravati pomoću nasilja samo onda kada ne sledi barem minimalni uzvratni udar pomoću OMU, inače „birači neće razumeti“. Tako da za odvraćanje moderne države NO ili virusi 4. stepena opasnosti su čak i previše. Dovoljan je i slab virus gripa, koji se u bukvalnom smislu može razmnožiti „u garaži“ koristeći najjednostavnije dostupne materijale, kao što su kokošja jaja i inkubator, a sam uzorak virusa za razmnožavanje može se bez problema nabaviti u bilo kojoj bolnici. Glavna stvar je neizbežnost uzvratnog udarca pomoću takvog OMU u slučaju „nabutillivanja“, što se može realizovati kao „sistem mrtve ruke“ ili „tržište ubistava“ („assasination market“). Nakon nekoliko takvih epizoda, zemlja će se brzo vratiti u stanje pojedinačnih predržavnih društava, gde je maksimum što su mogli uraditi sa prestupnikom bio ostracizam. O tome je dobro rekao filozof Stiven Pinker: „Osveta je rizičan posao, jer, ako je neprijatelj toliko opasan da ti je nanio štetu, malo je verovatno da će prihvatiti kaznu bez otpora.“. U pitanjima primoravanja na pokornost naređenjima („zakonima“) stacionarnog bandita — analogno je (o tome smo pričali u videu „Nenasilna država“). Postojanje čak i najjednostavnijeg OMU kod potencijalne žrtve države čini iniciranje nasilja „političkim samoubistvom“ za vlast. Doći će do toga da će društvo, umorno od neprekidnih karantina i prepunih bolnica, pritisnuti državu njenim sopstvenim silama da iskoreni agresivno nasilje (sada je teško u to poverovati, ali život će naterati).