Iskorenjivanje agresivnog nasilja ne zahteva silovno prisiljavanje

Bitarh, Voluntarist

U razgovorima o tome kako postići stanje nenasilnog osuživotstva, često se iznosi argument da bez silovitog uvođenja principa nenasilja ionako ništa neće funkcionisati, jer će ostati ljudi koji neće dobrovoljno prihvatiti nenasilje. Ponekad se može stvoriti i potpuno pogrešan utisak da zagovornici nenasilja navodno žele iskoreniti nasilje upravo pomoću sile, odnosno nasiljem sa svoje strane, čime se sami predstavljaju kao kontradiktorni nasilnici koji napadaju slobodu ljudi koji ih okružuju. Naravno, to ne odgovara stvarnosti. Ali kako se ipak bez silovitog uvođenja može postići stanje nenasilja? Za to je potrebno razmotriti dva pristupa ovom pitanju.

Prvi pristup sastoji se u izravnavanju Balansa Potencijala Nasilja i on sam po sebi podrazumeva nemogućnost silovitog prisiljavanja (na primer, u formatu države), budući da apsolutno svaki subjekt može odbiti napad i naneti agresoru neprihvatljivu štetu. Samo agresivno nasilje kao fenomen može se iskoreniti dvema metodama. Prilikom korišćenja blaže metode, dovoljno je samo da žrtva napada može da obezbedi agresoru neprijatne i bolne senzacije pomoću neletalnih sredstava samoodbrane, i time smanji njegovu težnju ka ispoljavanju nasilnog ponašanja u budućnosti (ovakav pristup se čini najefikasnijim u slučaju uvođenja blagog BPN-a od detinjstva). To bi trebalo biti sasvim dovoljno da se spreči formiranje i reprodukcija hijerarhija dominacije (priznajmo iskreno — jedna od varijanti takve hijerarhije u ljudskom društvu je stacionarni bandit). Stroža metoda podrazumeva samoodbranu pomoću letalnih sredstava, a samim tim i likvidaciju svakoga ko je sposoban da počini čin napada, što će kod ljudi učvrstiti nenasilno ponašanje evolutivnim putem.

Drugi pristup podrazumeva korišćenje biotehnoloških metoda za razvoj i primenu genoterapije kako bi se reprodukovao rezultat dejstva prirodne selekcije kod naoružanih vrsta (ježevi, bodljikavci, neke otrovne zmije i insekti koji nisu sposobni da iniciraju intranasilje unutar vrste) bez direktnog uklanjanja agresora iz populacije, već uvođenjem u njihov DNK potrebnih varijanti gena pomoću virusnog vektora koji kod čoveka izaziva gađenje prema iniciranju nasilja. Ona se može promovisati na isti način kao i bilo koja druga vakcina protiv opasnih bolesti (a nasilje je sigurno čak i mnogo opasnije od njih).

Ali kako postići da ovakva genoterapija bude prihvaćena od strane svih bez silovitog uvođenja? Čak i ako se uspe ubeđuje mnogi da je prihvate dobrovoljno, i dalje će ostati oni koji to neće želeti. Međutim, i za ovaj problem postoji rešenje.

Prvo, ljudi koji su odlučili da prihvate genoterapiju mogu koristiti nenasilne metode pritiska (kao što su ostracizam ili finansijske sankcije) prema onima koji to još nisu uradili i pokazuju nasilne sklonosti. Na primer, bračni par je odlučio da se ne vakciniše i da ne vakciniše svoju decu, pri čemu se kod njih beleži mnogo slučajeva agresivnog ponašanja. U društvu u kojem je rasprostranjena podrška ideji nenasilja, biće im veoma teško pronaći školu za obrazovanje svoje dece, jer u takvim okolnostima malo ko će želeti da rizikuje primajući potencijalne huligane koji maltretiraju druge učenike. Ili, na primer, osobi može biti odbijena bankarska usluga, jer postoji rizik da, imajući patološku sklonost ka agresivnom nasilju, može početi da finansira terorističku ili bilo koju drugu nasilnu aktivnost, što bi odrazilo na reputaciju same banke, a potencijalno i dovelo do žrtava među njenim osobljem i rukovodiocima.

Drugo, strelice sa genoterapijom mogu se koristiti kao sredstvo samoodbrane. Napad na osobu naoružanu takvim strelicama značilo bi za agresora njegovu uspešnu vakcinaciju i oslobađanje od nasilnih sklonosti. Čak i ako osoba koristi plaćene agente za napad, oni se mogu vakcinisati, a bez njih on više neće predstavljati nikakvu pretnju.

Kao rezultat, vidimo da stanje nenasilja može biti postignuto različitim nenasilnim metodama, u potpunosti u skladu sa principom neagresije (NAP). To nije ideja koja zahteva uvođenje odozgo ili koja uopšte nema šanse da bude ostvarena u stvarnosti. S obzirom na koristi koje se dobijaju iskorenjivanjem nasilnih sklonosti u društvu, bilo bi razumno podržati realizaciju nekog od prethodno navedenih pristupa (ili čak svih odjednom).

OMP neefikasno? Razbijamo mit Borisa Bojaršinova i njegovih pristalica.

Kolumna Bitarha

Ispostavilo se da postoji prilično velika „sekta“ pristalica Borisa Bojaršinova, koji negira opasnost oružja masovnog uništenja (OMU). On konstantno ponavlja otprilike ovakvu „mantru“ o beskorisnosti nuklearnog oružja (NO). Njegov profil je fizika, pa se većina razmišljanja odnosi konkretno na NO, ali ponekad govori nešto slično i o virusima (sećam se da je Mihail Svetov direktno pitao Bojaršinova o ideji virusnog OMU, a Boris je odgovorio otprilike u istom duhu kao i za NO).

Glavna poruka njegove teorije je da nijedno od trenutno postojećih OMU nije sposobno da uništi čovečanstvo, pa čak ni neki određeni geografski region. On tvrdi da veličina razaranja od nuklearne eksplozije raste kao kubni koren snage naplata (tj. pri povećanju broja „megatona“ bombe, razaranja rastu veoma, veoma sporo), da je nuklearna zima greška u proračunima i da je neće biti u stvarnosti, a da se virusi mogu zaustaviti vakcinom i da ih je nezgodno čuvati spremne za upotrebu.

Dakle, Bojaršinov i njegovi pristalice ne razumeju samu suštinu teorije odvraćanja i mešaju oružje sudnjeg dana (OSD) i oružje masovnog uništenja (OMU). Potonje se ponekad naziva i strateškim oružjem odvraćanja.

OSD u bukvalnom smislu je uređaj koji je sposoban da potpuno uništi celo čovečanstvo ili učini planetu nepodobnom za život.

OMU je oružje odvraćanja koje funkcioniše po teorijsko-igračkom modelu koristi/troškova. Niko od pristalica nuklearnog/virusnog odvraćanja nikada i ne tvrdi da OMU treba da ubije celo čovečanstvo u direktnom smislu, kao što se to razume u slučaju OSD. Čak i na vrhuncu hladnog rata, kada su SSSR i SAD imali desetine hiljada termonuklearnih naplata, eksperti su govorili o nanošenju neprihvatljive štete, ali nikako o potpunom uništenju planete. Koncepcija M.A.D. („Mutual Assured Destruction“) je varljiva u svom nazivu – to uopšte nije potpuno uzajamno uništenje kao što mnogi misle, već samo nanošenje neprihvatljive štete.

Ipak, za odvraćanje agresora u formi države, OMU je sasvim dovoljno. To odlično pokazuje primer severnokorejskog Kima, na kojeg se boji napasti čak i najmoćnija država sveta — SAD. O razornoj sili severnokorejskih raketa ne treba ni govoriti — kao što kažu eksperti, u najboljem slučaju doleće samo 1-2 rakete sa najjednostavnijom nuklearnom bojglavom, koja će raznesti nekoliko blokova gusto zgrađenog područja u gradu kao što je Njujork. Postoje i suprotni primeri — Kadafi i Husejn nisu imali OMU i svi odlično znamo šta se s njima desilo.

Iz etologije životinja je poznato kako je uređena hijerarhija dominacije kod vrsta životinja koje je formiraju (sam čin formiranja takve hijerarhije je greška [lokalni ekstremum] evolucije, koja nastaje zbog narušavanja ravnomernosti balansa potencijala nasilja [kod životinja je to odsustvo urođene naoružanosti]). Dakle, u takvoj hijerarhiji dominant („alfa“) može primeniti nasilje nad submisivnim jedinkama („omega“), a one uopšte nisu sposobne da mu nanesu uzvratnu štetu. Ako jesu sposobne — hijerarhija dominacije ne nastaje.

Uopšteno govoreći, sve države su, u odnosu kako na sopstvene građane, tako i na druge, slabije države, sposobne da primene nasilje bez rizika da dobiju uzvratnu štetu. Donoseći odluku o napadu na Husejna, vlada SAD-a je uzela u obzir rizike od uzvratnog udarca i, razumevši da je maksimum koji Sadam Husejn može učiniti to da ubije deo vojnika koji su tamo poslati dobrovoljno i spremni na rizik, lako se odlučila na agresiju.

Situacija sa severnokorejskim Kimom je potpuno drugačija — primiti čak i slabu bombu na Njujork je neprihvatljiva šteta, birači to neće razumeti i politički sistem SAD-a rizikuje da se raspadne, što vlast nikako ne sme dozvoliti.

Sada razmotrimo suočavanje stacionarnog bandita i pojedinca. Kako mislite, možete čak i primeniti ovo lično na sebe, da li bi društvo pristalo da sedi u karantinu dve nedelje kako bi dozvolilo državi da primeni nasilje čak i nad osobom koja vam je najneprijatnija, kao što je manijak-pedofil? Želite da pogubite jednog manijaka — dobrodošli na dvonedeljni karantin! Veoma sumnjam da biste pristali na to.

Država može primoravati pomoću nasilja samo onda kada ne sledi barem minimalni uzvratni udar pomoću OMU, inače „birači neće razumeti“. Tako da za odvraćanje moderne države NO ili virusi 4. stepena opasnosti su čak i previše. Dovoljan je i slab virus gripa, koji se u bukvalnom smislu može razmnožiti „u garaži“ koristeći najjednostavnije dostupne materijale, kao što su kokošja jaja i inkubator, a sam uzorak virusa za razmnožavanje može se bez problema nabaviti u bilo kojoj bolnici. Glavna stvar je neizbežnost uzvratnog udarca pomoću takvog OMU u slučaju „nabutillivanja“, što se može realizovati kao „sistem mrtve ruke“ ili „tržište ubistava“ („assasination market“). Nakon nekoliko takvih epizoda, zemlja će se brzo vratiti u stanje pojedinačnih predržavnih društava, gde je maksimum što su mogli uraditi sa prestupnikom bio ostracizam. O tome je dobro rekao filozof Stiven Pinker: „Osveta je rizičan posao, jer, ako je neprijatelj toliko opasan da ti je nanio štetu, malo je verovatno da će prihvatiti kaznu bez otpora.“. U pitanjima primoravanja na pokornost naređenjima („zakonima“) stacionarnog bandita — analogno je (o tome smo pričali u videu „Nenasilna država“). Postojanje čak i najjednostavnijeg OMU kod potencijalne žrtve države čini iniciranje nasilja „političkim samoubistvom“ za vlast. Doći će do toga da će društvo, umorno od neprekidnih karantina i prepunih bolnica, pritisnuti državu njenim sopstvenim silama da iskoreni agresivno nasilje (sada je teško u to poverovati, ali život će naterati).