U razgovorima o tome kako postići stanje nenasilnog osuživotstva, često se iznosi argument da bez silovitog uvođenja principa nenasilja ionako ništa neće funkcionisati, jer će ostati ljudi koji neće dobrovoljno prihvatiti nenasilje. Ponekad se može stvoriti i potpuno pogrešan utisak da zagovornici nenasilja navodno žele iskoreniti nasilje upravo pomoću sile, odnosno nasiljem sa svoje strane, čime se sami predstavljaju kao kontradiktorni nasilnici koji napadaju slobodu ljudi koji ih okružuju. Naravno, to ne odgovara stvarnosti. Ali kako se ipak bez silovitog uvođenja može postići stanje nenasilja? Za to je potrebno razmotriti dva pristupa ovom pitanju.
Prvi pristup sastoji se u izravnavanju Balansa Potencijala Nasilja i on sam po sebi podrazumeva nemogućnost silovitog prisiljavanja (na primer, u formatu države), budući da apsolutno svaki subjekt može odbiti napad i naneti agresoru neprihvatljivu štetu. Samo agresivno nasilje kao fenomen može se iskoreniti dvema metodama. Prilikom korišćenja blaže metode, dovoljno je samo da žrtva napada može da obezbedi agresoru neprijatne i bolne senzacije pomoću neletalnih sredstava samoodbrane, i time smanji njegovu težnju ka ispoljavanju nasilnog ponašanja u budućnosti (ovakav pristup se čini najefikasnijim u slučaju uvođenja blagog BPN-a od detinjstva). To bi trebalo biti sasvim dovoljno da se spreči formiranje i reprodukcija hijerarhija dominacije (priznajmo iskreno — jedna od varijanti takve hijerarhije u ljudskom društvu je stacionarni bandit). Stroža metoda podrazumeva samoodbranu pomoću letalnih sredstava, a samim tim i likvidaciju svakoga ko je sposoban da počini čin napada, što će kod ljudi učvrstiti nenasilno ponašanje evolutivnim putem.
Drugi pristup podrazumeva korišćenje biotehnoloških metoda za razvoj i primenu genoterapije kako bi se reprodukovao rezultat dejstva prirodne selekcije kod naoružanih vrsta (ježevi, bodljikavci, neke otrovne zmije i insekti koji nisu sposobni da iniciraju intranasilje unutar vrste) bez direktnog uklanjanja agresora iz populacije, već uvođenjem u njihov DNK potrebnih varijanti gena pomoću virusnog vektora koji kod čoveka izaziva gađenje prema iniciranju nasilja. Ona se može promovisati na isti način kao i bilo koja druga vakcina protiv opasnih bolesti (a nasilje je sigurno čak i mnogo opasnije od njih).
Ali kako postići da ovakva genoterapija bude prihvaćena od strane svih bez silovitog uvođenja? Čak i ako se uspe ubeđuje mnogi da je prihvate dobrovoljno, i dalje će ostati oni koji to neće želeti. Međutim, i za ovaj problem postoji rešenje.
Prvo, ljudi koji su odlučili da prihvate genoterapiju mogu koristiti nenasilne metode pritiska (kao što su ostracizam ili finansijske sankcije) prema onima koji to još nisu uradili i pokazuju nasilne sklonosti. Na primer, bračni par je odlučio da se ne vakciniše i da ne vakciniše svoju decu, pri čemu se kod njih beleži mnogo slučajeva agresivnog ponašanja. U društvu u kojem je rasprostranjena podrška ideji nenasilja, biće im veoma teško pronaći školu za obrazovanje svoje dece, jer u takvim okolnostima malo ko će želeti da rizikuje primajući potencijalne huligane koji maltretiraju druge učenike. Ili, na primer, osobi može biti odbijena bankarska usluga, jer postoji rizik da, imajući patološku sklonost ka agresivnom nasilju, može početi da finansira terorističku ili bilo koju drugu nasilnu aktivnost, što bi odrazilo na reputaciju same banke, a potencijalno i dovelo do žrtava među njenim osobljem i rukovodiocima.
Drugo, strelice sa genoterapijom mogu se koristiti kao sredstvo samoodbrane. Napad na osobu naoružanu takvim strelicama značilo bi za agresora njegovu uspešnu vakcinaciju i oslobađanje od nasilnih sklonosti. Čak i ako osoba koristi plaćene agente za napad, oni se mogu vakcinisati, a bez njih on više neće predstavljati nikakvu pretnju.
Kao rezultat, vidimo da stanje nenasilja može biti postignuto različitim nenasilnim metodama, u potpunosti u skladu sa principom neagresije (NAP). To nije ideja koja zahteva uvođenje odozgo ili koja uopšte nema šanse da bude ostvarena u stvarnosti. S obzirom na koristi koje se dobijaju iskorenjivanjem nasilnih sklonosti u društvu, bilo bi razumno podržati realizaciju nekog od prethodno navedenih pristupa (ili čak svih odjednom).
