U dalekoj prošlosti bilo je potpuno normalno primenjivati fizičke kazne, kao što su udarci bičem ili štapom, čak i za neznatne prekršaje. A krađa, uvrede, vođenje načina života koji nije u skladu sa opšteprihvaćenim, mogli su osobu čak i dovesti do smrtne kazne. Vremenom su kazne postale manje nasilne, a smrtna kazna je ostala samo za najbrutalnije zločine. Ali ni to nije kraj, u mnogim zemljama je smrtna kazna zabranjena, a u nekima (na primer, u Norveškoj) čak je i zatvorska kazna postala izuzetno blaga forma kažnjavanja, pri kojoj se osoba samo lišava slobode, ali joj se istovremeno omogućava pristup svim dobrima neophodnim za vođenje punopravnog života.
Razmišljajući o temi zašto kazne postaju humanije, može se doći do različitih zaključaka. Međutim, veoma dobro objašnjenje daje članak o funkciji i regulaciji agresije psihologa Sejmura Fešbaha, napisan još 1964. godine. U njemu je opisan koncept empatičkog inhibiranja, čije prisustvo sprečava čoveka da nanose štetu drugim ljudima. Ovaj koncept se može nazvati ranim prototipom kasnije iznete teorije mehanizma inhibiranja nasilja, koja detaljnije i dublje analizira pitanje psihologije nasilja.
Kao što tvrdi Fešbah, fizički napad donosi čoveku psihološki nelagodu. I to, između ostalog, postaje veliki problem i prepreka u primeni fizičkih kazni. Druge forme kažnjavanja, koje ne zahtevaju direktno nanošenje bola i štete, daleko su manje neprijatne za one koji ih izvršavaju i nanose im manje negativnih psiholoških posledica.
Može se navesti primer onoga što je o telesnim kaznama pisao zemljoposednik A. S. Zeleny 1857. godine: „Jedna od najneprijatnijih i najtežih dužnosti našeg patrijarhalnog zemljoposedničkog upravljanja (a za mene – da, verovatno i ne samo za mene – najneprijatnija i najteža) jeste potreba da se, s vremena na vreme, naši ljudi izlože telesnoj kazni (pletkama) … telesna kazna u sebi ima nešto odbojno … život nekako grubi; sve je nekako neprijatno u duši… iako svestan sam da je izvršen čin kažnjavanja samo ispunjenje dužnosti i da je to zlo za sada neophodno“.
Naravno, uvek se može naći degenerisana osoba koja uopšte ne oseća ništa loše u vezi sa nanošenjem štete drugim ljudima. Štaviše, sistem zatvorskog kažnjavanja umesto fizičkih kazni zahteva red veličine više sredstava za svoje održavanje i predstavlja težak teret za celo društvo. Na prvi pogled, pretukati štapom neznatnog prestupnika i pogubiti značajnog prestupnika mnogo je profitabilnija strategija nego njih zatvoriti. Ali kada je reč o širokoj primeni kazni za zločine, teško da bi se našlo toliko degenerisanih osoba da bi se fizičke kazne efikasno primenjivale na sve koji su pogrešili za bilo koji najmanji prekršaj.
Ljudima svojstveno inhibiranje nasilja čini direktne fizičke kazne sa nanošenjem bola i štete izuzetno ograničenim i neskalibilnim instrumentom. Zbog toga se umesto njih pribegava posrednijim kaznama u kojima nije potrebno direktno nanošenje bola, čak i ako su one ekonomski troškovitije. Naravno, stacionarni banditi i dalje mogu usmeriti svoje najdegenerisanije agente na posebno neprihvatljive zatvorenike, na primer iz političkih motiva, i surovo ih kažnjavati, pa čak i organizovati montirana „samoubistva“. Ali to se ne odnosi na ogromnu većinu prestupnika u većini mesta zatvorenja. I to samo još jednom potvrđuje koncept inhibitora nasilja.
