Smatrate prisilu opravdanim za obezbeđivanje bezbednosti – smatrajte opravdanim i iskorenjivanje nasilja!

Voluntarist, Bitarh

Prisilne državne mere gotovo uvek se opravdavaju kao neophodan metod obezbeđivanja bezbednosti. Takvog stava se drže svi zagovornici postojanja monopolne sile vlasti, bez obzira na svoje poglede. Čak i minarhisti, koji smatraju neophodnim postojanje samo minimalne države, taj minimum svode upravo na obezbeđivanje bezbednosti. A šta tek reći o onima koji zastupaju autoritativne poglede?

Naravno, kod ljudi sa takvim pogledima se ne javljaju nikakva pitanja ni u vezi sa represivnim prisilnim merama radi borbe protiv pandemije korona virusa. I to nije iznenađujuće, jer su etatisti oduvek govorili da je sila vlasti, između ostalog, neophodna za takve slučajeve, kako bi se svi do jednog primorali da se pridržavaju ograničavajućih mera i vakcinišu kada vakcina bude spremna, jer bi u suprotnom obezbeđivanje bezbednosti bilo jednostavno nemoguće. Još nešto što vredi primetiti – etatisti vrlo često smatraju neophodnim kažnjavanje ljudi za „krivice“ bez žrtava, odnosno samo za potencijalno nebezbedno ponašanje. U tom slučaju, bezbednost se često izjednačava sa stabilnošću uspostavljenih društvenih poredaka, i kao rezultat toga, čak i reč izgovorena protiv tih poredaka ili političke sile koja ih podržava može postati povod za zatvorsku kaznu, ili čak nešto gore.

Zagovornicima sile vlasti mogu reći samo to da, ako vas pitanje bezbednosti toliko snažno brine, zašto odjednom istupate protiv iskorenjivanja najveće pretnje po bezbednost – nasilja? Jer ne pandemije, a naročito ne izjave onih koji se ne slažu, već upravo nasilje i njegove posledice predstavljaju najveću pretnju po bezbednost! Ali predlog da se bolje prouči neurofiziološki mehanizam, svojstven većini ljudi, koji obuzdava nasilno ponašanje prema pripadnicima sopstvene vrste (odnosno inhibitor nasilja), utvrdi njegova genetska priroda i, koristeći dostignuća biotehnologije, razvije rešenje koje bi pomoglo da se ispravi nedostatak u radu tog mehanizma kod malog procenta ljudi koji su sposobni na činenje akata nasilja i koji ih zapravo čine, vi odjednom naglo odbacujete?

Često dolazi čak do toga da takvi ljudi ne udare sebe na to da se bar malo upoznaju sa konceptom mehanizma inhibicije nasilja i počinju da brane važnost osećaja agresije, bez kojeg bi čovek postao povrće, iako je reč samo o inhibiciji agresivnih impulsa u određenim slučajevima. Ili govore da je nasilje važno za borbu protiv samog nasilja, iako je vrlo lako videti kolika je to glupa greška u takvom razmišljanju. I naravno, inhibicija nasilja nije u protivrečnosti sa sposobnošću samoodbrane, budući da je prisustvo neposredne pretnje po život stimulus koji prvenstveno aktivira odbrambenu reakciju (na primer beg ili, zapravo, samoodbranu). I na kraju krajeva, ogromna većina ljudi ionako nije sposobna za nasilje. Čak i ako pogledate, na primer, zemlje sa najvišim nivoom ubistava, samih ubica u njima će biti hiljaditi deo od jednog procenta stanovništva (ako pretpostavimo da iza svakog ubistva stoji poseban ubica, iako to nije slučaj).

Ali odakle etatistima takav otpor prema ideji iskorenjivanja nasilja? Ako osoba potencijalno može naškoditi nekome prenoseći virus, smatrate neophodnim da joj maksimalno ograničite slobode dok se ne vakciniše. A ako osoba potencijalno može naškoditi nekome čineći nasilje (i podsećam da je to manjina ljudi, dok je većina nesposobna za nasilje i nikada ga ne čini), onda ograničavanje i „vakcinisanje“ takve osobe smatrate nepotrebnim, ili čak rizičnim? Pa po sopstvenoj logici obezbeđivanja maksimalne bezbednosti, trebalo bi da prvo podržite takve mere. Ili vam bezbednost zapravo ipak nije toliko važna?

Leave a Reply