Zamislite ovakvu situaciju: vi ste talentovani inženjer u tehnološkom gigantu. Volite svoj posao, gorite idejama, želite da pomerite industriju napred. I odjednom odlučite da promenite posao kako biste nastavili da rastete i išli u korak sa vremenom. Ali tu sledi iznenađenje – vaš ugovor vam zabranjuje da radite ono što najbolje znate. Kako je to moguće?
Nedavna vest o zaposlenima u Google DeepMind-u u Velikoj Britaniji, kojima se, ispostavilo, nakon otkaza zabranjuje rad za konkurenciju godinu dana – odličan je povod da razgovaramo o tome zašto su „non-compete“ ugovori, blago rečeno, veoma loša ideja. I ne samo loša, već nehumana i protivrečna osnovnim principima slobode.
Šta je non-compete? To je ugovor prema kojem se vi, odlazeći iz kompanije, obavezujete da neko vreme nećete raditi za njene konkurente. Štaviše, tokom tog perioda vam mogu nastaviti isplaćivati platu. Zvuči gotovo kao san, zar ne? Ali nije sve tako jednostavno. Zapravo, šalju vas u „zlatni kavez“: plata se isplaćuje, ali vi profesionalno degradirate. Posebno u industrijama koje se brzo menjaju, poput IT-a i AI-a, gde godina mirovanja može koštati karijeru.
Zašto je ovo neprihvatljivo sa tačke gledišta libertarijanizma? Glavna vrednost libertarijanske filozofije je lična sloboda i pravo vlasništva nad samim sobom. Kada poslodavac ograničava vašu slobodu da se bavite omiljenim poslom, on napada vaše fundamentalno pravo – pravo da raspolažete sopstvenim radom i talentima. Pored toga, ovakvi ugovori su u suprotnosti sa univerzalnim ljudskim pravima. Oni idu protiv osnovnih humanističkih principa, ograničavajući slobodu i primoravajući talentovane ljude ili da „sede na klupi“, ili da pređu u drugu sferu, gubeći veštine i motivaciju.
Dobra vest je da daleko da nisu svi sudovi podržavaju ovakve sporazume. Na primer, u SAD-u je Vrhovni sud Kalifornije već odavno priznao većinu non-compete ugovora kao nezakonite, jer oni „nepravedno ograničavaju mogućnost građanina da zarađuje za život“. Godine 2021, Vrhovni sud Ilinojsa odbio je da prizna non-compete za radnike u restoranima, smatrajući da ne postoje pravedni osnovi za zabranu konobarasima da pređu u konkurentske objekte.
Drugi primeri nehumanih ugovora:
– 2017. godine britanski sud je proglasio nezakonitim ugovor koji je zabranjivao medicinskim sestrama da daju otkaz u državnoj bolnici i pređu u privatne klinike – sud je to smatrao napadom na slobodu rada.
– Američki sud je poništio sporazume prema kojima su zaposleni u Amazonu bili obavezni da nadoknade troškove obuke kompaniji ako bi dali otkaz pre vremena – to je priznato kao oblik dugovnog ropstva.
– 2019. godine nemački sud je poništio ugovor fudbalskog kluba koji je igraču u slučaju odlaska zabranjivao nastup za konkurentske klubove u istoj ligi. Sudija je obrazložio: „Čovek nije roba“.
Zašto je ovo važno sada? Svet se menja munjevitom brzinom. Veštačka inteligencija, blokčejn, biotehnologije – ove industrije se razvijaju toliko brzo da gubitak čak i nekoliko meseci može rezultirati potpunom profesionalnom nesposobnošću. Zar smo zaista spremni da dozvolimo korporacijama da kontrolišu ne samo našu sadašnjost, već i budućnost, diktirajući gde i kao ko smemo da radimo sutra?
Libertarijanski pogled je širi: sloboda ugovaranja je dobra, ali sloboda ne sme da se pretvori u lance. Jer sloboda ugovora prestaje tamo gde počinje ograničavanje fundamentalnih ljudskih prava. Ne može se prodavati ili kupovati pravo na nečiju budućnost! I autoritarijanci koji se sa ovim ne slažu, a spremni su da silom nameću takav poredak drugima, moraju razumeti da će odricanje od univerzalnih ljudskih prava neizbežno raditi i protiv njih, na primer, kroz odricanje od nenametanja u njihov nervni sistem bez saglasnosti, što se sada percipira kao nešto podrazumevano, ali je zapravo nečija dobra volja i želja za poštovanjem konvencija, a ne zakoni fizike.
Hajde da zapamtimo: ljudi nisu resursi. Talent nije vlasništvo kompanije. A sloboda čoveka da raspolaže svojim životom i karijerom je svetinja.
