Piše Aleksandar Jelicur.
Svojim svim načinima pokušavam da doprem do naših LOM-ova sa svojom idejom PRB, ali to nekako slabo ide. Namerno sam otišao na čitanja Adama Smitha, koje ste Vi tako divno prokomentarisali, kako bih s nekim sreo na afterparty-ju. Niko osim Topoleva nije bio, a ni on je žurio, tako da nismo uspeli da razgovaramo kako treba. Kineva sam uhvatio nakon njegovog nastupa, ali i to je bilo uzalud – sitan, zlobni, tvrdoglavi šupak. Sa donacijama mi nije najbolje, ali se nadam da ćete pročitati i nešto odgovoriti. O izbornom sistemu i o konceptu PRB (Prelepe Republike Budućnosti😉) uopšte.
Pročitala sam. Odgovaram nešto.
Autor pitanja predlaže prilično detaljan nacrt ustavnog uređenja Rusije, tvrdeći da bi se nešto u tom duhu sasvim moglo uvesti čim Putin crkne. U nečemu se to prepliće sa nedavno objavljenim člankom za „Fronda“ o demokratiji, gde ukazujem na to da vlast treba pažljivo razbiti na sitne komadiće, ne dodeljujući nikome punu moć, i da granice ovlašćenja treba učiniti što jasnijim, mada to i dalje neće pomoći, i demokratska republika je osuđena da sklizne u tiraniju, pa znate sve one dalje banalnosti o zalivanju drveta Slobode i sličnim visokim agrarnim tehnologijama Antika.
A sada želim da pričam malo o drugom. Može se i treba ne slagati jedni s drugima. Glupo je i nedostojno odbijati da razumemo druge. Opasno je previše pojednostaviti sopstveno razumevanje drugih, iako to, nesumnjivo, štedi razmišljanje. Nazoveš Kineva zlobnim šupkom, Bitarka šizo-fašistom, Svetova pedofilom – i svet postaje jednostavan i uređen, samo što takva slika sveta neće biti relevantna. U njoj svi postupci čoveka postaju potčinjeni etiketi koja mu je zalepljena. Može se lepiti etikete i odmah na cele narode, to je već strašno praktično. Rusi neka budu orkovi, Ukrajinci glupi seljaci, Srbi orkovi, Crnogorci glupi seljaci, Hrvati orkovi, Amerikanci glupi seljaci, Kinezi orkovi… Pa, uopšte, imamo ogromno bogatstvo etiketa, biće dovoljno za sve.
Ako ti zalepe etiketu, ponekad je korisno okrenuti se drugom bokom kako bi zalepili drugu etiketu, tada se već pojavljuje bar neki stereo, neki volumen, neki prostor za diskusiju. Ako izlažeš svoj prelepi model Prelepog Mordora Budućnosti, a slušaoci iz nekog razloga nisu oduševljeni, možeš, na primer, sa sagovornikom saznati kako on vidi poželjeno uređenje budućeg svetskog koncentracionog logora, i šta preferira u meniju: slobodu imigracije ili bezuslovni osnovni prihod? A ako i jedno i drugo, čime ćemo začiniti, robnim deficitom ili hiperinflacijom? A može se čak i ne rugati naročito očiglednim nedostacima predloženog modela, već naprotiv, izraziti se o slici u celini sa poštovanjem, naglasiti da između vaših slika uređenja sveta postoji nešto zajedničko, i zašto baš oko tog zajedničkog ne početi da gradi produktivnu interakciju. Na primer, može se pronaći određeno srodstvo između predloženog modela federativne ruske republike po Jelicuru i hoppeanskog modela hiljadu Lihtenštajna, i, istaknuvši zajedničko, početi razmišljati postoji li između modela neka principijelna neslaganja, ili je tu, zapravo, reč o ukusima, i da se ne može previše držati detalja.
Uopšte, ako već uzimati primer od nekoga u tome kako se širi određeni kompleks ideja, meni se sviđa iskustvo Jezuita: momci su učili jezike i učili se kako da prenose svoje koncepte koristeći lokalni kulturni kod. Volim sinkretizam.
Izvinjavam se širokom krugu čitalaca zbog određene konfuzije objave – jednostavno ne razumem dovoljno dobro onoga kome odgovaram, pa se tek ugrađujem.