Postoji jedna tehnika koju progresivni aktivisti savladali do savršenstva – nametanje kolektivne krivice. Pogledajte moderne Britance: polovina zemlje hoda pognute glave zato što je njihov praprdedek nekada popio čaj u Bombaju. Rezultat? Ne-beli migrant tamo danas je skoro svetinja. Deportovati ga je teže nego ubediti mačku da prihvati kupanje. Policija stidljivo skreće pogled od „kulturnih specifičnosti“. Sudovi opravdaju migrante tamo gde bi urođenog Britanca već odavno poslali iza rešetaka. A za nekog belog inženjera iz Poljske, dobijanje vize je birokratski pakao sa krvlju i znojem.
Sviđalo vam se to ili ne – metoda radi! Stid je nuklearno oružje u informacionom ratu. I dok libertarijanci pišu još jedan pametan post o austrijskoj školi i Laferovoj krivoj, naši protivnici su odavno prepisali moralni kod društva. Tako da je vreme uzeti alat u ruke, i ne da bismo lagali, već da konačno imenujemo stvari svojim imenima. Hajde da razmotrimo nekoliko primera u čemu se etatiste mogu postiđeti.
Sramota br. 1: TI si kriv što baka radi do 70. godine.
Čuo si da su podigli penzioni uzrast? Dovezli mase migranata? Demografska jama postala je demografski kanjon? Čestitam, etatisto – to je tvoja zasluga!
Bilo koji radnik zoološkog vrta će vam reći: u zatočeništvu se životinje ne razmnožavaju. Stres, tesan kavez, nemogućnost vođenja prirodnog načina života. A sada pogledaj svoju zemlju – baš onu u kojoj si zahtevao da se „uspostavi red“, „zabrani ovo“, „reguliše ono“, „a za ovo uopšte treba uvesti kaznu“. Gde je svaki kih potencijalni „krivac bez žrtve“. Gde se čovek probudi i prvo o čemu pomisli jeste da li je juče zabrljao po 87. tački nekog regulativa.
Ti si izgradio zoološki vrt. I sada se čudiš što se populacija ne oporavlja. Zato će sada tvoju penziju plaćati Abdula, kojeg je morali dovesti jer su lokalci prestali da rađaju. Uživaj, jer si to zaslužio – u najbukvalnijem smislu.
Sramota br. 2: Tvoj „dobar zakon“ je tuđi bol.
Znaš šta je zajedničko između tebe i čoveka sa palicom koji zahteva od komšije novac „za plemenite svrhe“? Metoda. Kada pišeš peticiju „zabraniti X“, lobiraš za „obavezati sve na Y“, glasaš za „uvesti odgovornost za Z“ – ti ne učestvuješ u demokratiji. Ti zapošljavaš stacionarnog bandita da ode i prebije one koji žele da žive drugačije.
„Ali nisam ja sam, to je država!“ Aha, plaćeni ubica isto ne ubija sam – on samo povlači okidač. A nalogivatelj je uopšte čist i anđeoski, on je samo dao novac. Svaki put kada kažeš „mora postojati zakon koji…“ – ti bukvalno zahtevaš da drugom živom čoveku dođu ljudi sa oružjem. Ako se ne pokori – kazniće ga. Ako ne plati – zatvoriće ga. Ako bude pružao otpor – mogu ga i ubiti. To je kraj svake državne norme. Samo obično ne dođe do kraja, ljudi se predaju pre nego što država odluči da ih ubije. Tako da sledeći put kada poželiš „sve da nateraš“ – pogledaj u ogledalo. Tamo stoji osoba spremna da tuđom krvlju plati sopstveni komfor.
Sramota br. 3: Izborni list nije građanska dužnost, već saučesništvo.
„Ja sam samo glasao, šta je tu problem?“ Pa hajde da analiziramo. Došao si na glasanje, stavio kvačicu za onoga ko obećava da će „uspostaviti red u oblasti N“. Taj „red“ znači nove zabrane, kazne, kontrole, zatvorenja. Protiv ljudi koji tebi lično nisu uradili ništa i samo su želeli da žive po svom. Ti nisi „izrazio mišljenje“, već si potpisao delegaciju za primenu nasilja. Potpisao si se u evidenciji: „Da, ja sam za to da ove pritisnu, one oporezuju, a one – uopšte pošalju iza rešetaka“.
Etatiste bi trebalo da pogledaju Britance još jednom. Oni su naučili da se stide onoga sa čim lično nemaju veze – postupaka predaka u prepreprošlom veku. Zato neka ne misle da ih ne može naterati da se stide onoga što čine upravo sada. Svojim rukama, glasom i „željama“. I to nije radikalizam, već elementarna iskrenost prema sebi. Sloboda ne počinje mitingom, već momentom kada prestaneš da želiš da komanduješ tuđim životom!
