Sada živimo u neverovatnom vremenu kada, da biste kupili pretplatu na striming servis, morate pristati na pravni talmud koji po obimu prevazilazi „Rat i mir“. Navikli smo da mislimo da je to normalno, znak „civilizovanosti“ i „pravne države“. Samo što u stvarnosti papirni ugovor debeo kao cigla nije znak progresa, već pre lekarski izveštaj o bolesti društva. Dijagnoza koja vrišti: „Više ne verujemo jedni drugima!“.
Iz tog razloga, hajde da razmotrimo jednu smele ideju: u zaista zdravom, slobodnom društvu, ogromna većina transakcija trebalo bi da se zaključuje jednostavnim rukovanjem. I ovde nije reč samo o romantici u duhu vesterna, već o suhoparnoj, pragmatičnoj i izuzetno efikasnoj stvari – institutu reputacije.
Čim prestanemo da verujemo reči, počinjemo da razmnožavamo papire. A gde su papiri – tu su pravnici, notari, regulatori i, naravno, naš omiljeni stacionarni bandit, koji rado preuzima ulogu vrhovnog arbitra za vaše poreze. Ali hajde da pogledamo u istoriju. Mislite da bi ljudi, bez državne kontrole i tona makulature, jednostavno počeli da se kidaju jedni druge? Nikako.
Kako su radile berze dijamanata u Antverpenu i Njujorku? Vekovima su tamo pravoslavni Jevreji zaključivali poslove vredne milione dolara. Znate kako je izgledao ugovor za partiju dijamanata? Nikako. Dva čoveka bi pogledala kamenje, rukovale i izgovorile: „Mazal u’Bracha“ („Sreće i blagoslova“). I to je to, posao je završen. Ako bi neko prekršio reč ili pokušao da podmetne smeće, nije ga vukli na sud. On je jednostavno zauvek izbačen iz zajednice. Njegova reputacija bi bila svedena na nulu i više nije mogao da kupi čak ni hleb od svojih. Rizik da izgubi obraz i biznis bio je hiljadu puta strašniji od bilo kakve državne kazne.
Još jedan primer je srednjovekovno Lex Mercatoria (Trgovinsko pravo). Zamislite: 11. vek, trgovci trguju od Engleske do Levanta. Ne postoji jedna jedinstvena država, već gomila različitih feudalaca. Kako da zaključuju ugovore? Stvorili su privatno pravo, bez kraljeva i činovnika. Ako je trgovac iz Genove prevario trgovca suknom iz Flandrije, ovaj nije pisao žalbu Papi rimskom. Vest o prevari bi se proširila svim sajmovima u Šampanji, i sa Genovljaninom jednostavno niko više nije hteo da posluje. Reputacija je bila tvrđa od zlata.
A šta tek reći o Divljem zapadu. Iz filmova deluje kao da su tamo ljudi samo pucali jedni u druge. U stvarnosti, dok tamo nije stigla federalna vlast sa svojim zakonima, ljudi (rudarji, farmeri, stočari) stvarali su klubove zahteva (claims clubs). Zemlju su kupovali i prodavali na časnu reč i zapis u knjizi kluba. Konflikte su rešavali komšije uz čašu viskija, a ne sudije u perikama. I to je radilo!
Ali danas smo odzvonili u veštini dogovaranja. Najvažniju ljudsku funkciju – sposobnost preuzimanja odgovornosti i rešavanja konflikata – dali smo na autsorski rad Levijatanu. Čim nešto krene naopako: „Tužiću te!“ ili „Zvaću policiju!“. Savremeni čovek se pretvorio u slabog i infantilnog tinejdžera koji trči da se požali „tatici-državi“ jer mu je neko srušio kulić u pesku. I „tatica“ je tome beskrajno radovan. Jer dok se mi tužimo, on prikuplja takse, širi aparat birokrata i piše nove zakone o tome kako pravilno da dišemo.
Totalno oslanjanje na pisane ugovore je potpora za društvo kojem su noge atrofirale. To je put u ništavilo! Pad socijalnog poverenja i totalna pravna infantilnost bukvalno izjeda savremenu zapadnu civilizaciju iznutra. Rimsko carstvo nije palo samo zbog varvara, već se zagušilo u sopstvenoj birokratiji i porezima, kada građani prestanu da budu građani i postanu samo „poreska baza“. I mi sada gazimo po istim grabljama. Društvo u kojem ljudi ne mogu verovati jedni drugima na reč, gde svako komšiju smatra potencijalnim prevarantom, a za kupovinu polovnog automobila potreban je ugovor od 100 stranica – to je krhko društvo. Ono će kolapsirati čim birokratski aparat zakaže, a to će se neizbežno dogoditi sa verovatnoćom od 100% na duge staze.
