Ovo je prevod transkripta videa sa kanala „Proleće naroda“. Original transkripta može se naći na Substacku ovog kanala.
Čitajući ono što socijalisti pišu o anarho-kapitalizmu, teško je ne primetiti: oni veoma insistiraju na tome da to nije oblik anarhizma. Često čak odbijaju da napišu tu reč bez navodnika oko prefiksa „an“. Njihovi argumenti se svode na to da se anarhizam istorijski odnosio na ideologiju koja se zalaže za nasilnu kolektivizaciju ili preraspodelu privatne svojine i koja se prema tradicionalno organizovanom privatnom biznisu odnosi kao prema entitetu ekvivalentnom državi, ili čak gorem od nje. Da li su onda u pravu u toj tvrdnji? Pažnja, spojler: nisu. Nakon tone istraživanja, sastavio sam prilično iscrpno objašnjenje zašto zapravo nisu. Zato se smestite u fotelju, udobno se namestite i uživajte. Ovo je Bajron sa njegovim „Prolećem naroda“, a danas imamo istoriju anarhizma.
Pre nego što pređemo na suštinu, treba podsetiti da svako pitanje koje se može formulisati kao „da li je x y“ zavisi od definicija x i y, a definicije nisu činjenice. Jezik je samo alat za komunikaciju, a reč „anarhizam“ su samo slova koja upravo sada kucam svojim majmunjim prstima kako bih pokušao da prenesem neku ideju vama, drugim majmunima koji to čitaju. Da sam vam rekao da pod „anarhistom“ mislim na nekoga ko gleda Evangelion, možda bi vam bilo razumnije da to jednostavno prihvatite, a da za označavanje političke ideologije koristite neku drugu reč, barem u kontekstu tog konkretnog razgovora.
Ruža miriše podjednako slatko, bilo da je zovete ružom ili ne. Ideje anarho-kapitalizma ne postaju više ili manje pravedne ili ispravne u zavisnosti od toga da li ih nazivate „anarhizmom“ ili ne. Dakle, mislim da je problem u potpunosti rešen. Priča je gotova, hvala na pažnji. Šalim se.
Iako je sama reč pitanje semantike, definitivno postoje stvarne nesuglasice u vezi sa istorijom koja je okružuje. Ako pitate prosečnog anarhokomunistu o tome, on će govoriti sa punim uverenjem da je anarhizam od samog početka bio kolektivistički, i da su se svi slagali oko toga do 1950-ih godina, kada je Mjeri Rotbard slučajno počeo da naziva sebe anarhistom. Kao što ću dalje objasniti, zapravo nije bilo baš tako. Kako ćemo se razrešavati cele ove istorije, biće takođe potpuno očigledno da se značenje reči vremenom prirodno menja, što socijalisti koji sebe nazivaju „anarhistima“ uporno ne razumeju, misleći da je tvrdnja „Prudon je sebe nazivao socijalistom“ nepobidiv argument. Ironično, često će upravo te ljude mučiti zahtev da se fašisti nazivaju socijalistima, iako su fašisti koristili taj termin mnogo kasnije od individualističkih anarhista, a ako zaboravimo na etikete i gledamo isključivo ekonomsku politiku, stavovi većine fašista ispavaće mnogo bliže savremenom socijalizmu nego stavovi nekoga poput Bendžamina Takera.
Ali skrenuo sam sa teme. Dakle, istorija anarhizma. Prva registrovana upotreba reči „anarhizam“ u engleskom jeziku datira iz 1642. godine, na početku Engleskog građanskog rata. Tada se to nije odnosilo na političku ideologiju, niko u tom trenutku nije hodao i nazivao sebe anarhistom. Ta reč je korišćena kao uvredljiva, verovatno od strane pristalica kralja Čarlsa, kako bi se opisali pristalice parlamenta, za koje su smatrali da su se pobunili protiv kralja. U suštini, nazivali su ih pristalicama nekontrolisanog haosa.
Tek oko dve stotine godina kasnije, u Francuskoj, Pjer Žozef Prudon je počeo da koristi reč „anarhizam“ kako bi opisao svoju ideologiju. On je postao prva osoba koja je to učinila, odnosno otac anarhizma. U svom eseju iz 1840. godine „Šta je vlasništvo?“, Prudon definiše anarhiju kao odsustvo gospodara ili suverena, pišući: „Ni nasleđivanje, ni kolegijum birača, ni opšte pravo glasa, ni nadmoć suverena, ni posvećenost tradiciji religijom ili drevnošću ne mogu učiniti kraljevsku vlast legitimnom. Bez obzira na to koji oblik imala — monarhijski, oligarhijski ili demokratski — kraljevska vlast ili vlast čoveka nad čovekom su nelegitimni i apsurdni.“
Očigledno, nijedan anarho-kapitalista ne bi imao ništa protiv ovih reči. Ako se zamoli ankap da da definiciju anarhije, on bi verovatno rekao nešto veoma slično: društvo bez države. Ipak, isti oni kolektivistički anarhisti koji tako žestoko osuđuju rotbardijanizam, skloniji su mnogo radošnije prihvatanju Prudona kao „oca anarhizma“. Zašto? Pa, u suštini, sve se svodi na izjavu koju Prudon daje u eseju „Šta je vlasništvo?“, odgovarajući na pitanje postavljeno u naslovu dela: „Vlasništvo je pljačka!“. Na prvi pogled, to zvuči potpuno suprotno Rotbardovim stavovima, a kamoli je to samo protivrečna izjava. Kako vlasništvo može biti krađa, ako sam pojam krađe podrazumeva ideju vlasništva? I sve postaje još komplikovanije kada Prudon u kasnijem delu pod nazivom „Sistemi ekonomskih protivrečnosti“ izjavljuje: „Vlasništvo je sloboda!“, dok se i dalje drži linije „Vlasništvo je krađa“.
Kako ovo sve razumeti? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo uzeti u obzir da je Prudon Francuz. Iz toga proizlaze dva veoma važna zaključka. Prvo, to znači da su njegova dela deo tradicije kontinentalne filozofije, pa, kao i Niče, Hegel i Fuko, on ima tendenciju da piše pomalo poetično, čak ponekad na štetu jasnoće. Drugo, u Francuskoj 19. veka i u Evropi uopšte, veći deo zemlje još uvek je pripadao aristokratiji koja je svoju zemlju, a samim tim i svoje bogatstvo, stekla ne putem primarnog prisvajanja i daljeg umnožavanja bogatstva kroz niz dobrovoljnih transakcija, već kao deo države. Dakle, to vlasništvo je zaista bila krađa u direktnom Rotbardovskom smislu. Odnosno, to je bila zemlja koju je nasledni plemićki sloj, koji je formirao srednjovekovnu državu, ukrao seljacima koji su je obrađivali.
Ovi zemljični tituli su pravedno ukinuti tokom Francuske revolucije 1789. godine, ali su kasnije delimično obnovljeni. Do vremena kada je Prudon 1840-ih napisao „Šta je svojina?“, francusko društvo je ponovo postalo nezadovoljno takvim stanjem stvari. Dakle, svojina koju Prudon poistovećuje sa slobodom, u principu nije ista kao svojina koju on poistovećuje sa krađom, ali je smatrao da su se u praksi ova dva koncepta isprepletala, i suština njegove političke ideologije, koju je nazvao „anarhizmom“, jeste u pokušaju da se ta dva koncepta razdvoje. Na jednom mestu u „Šta je svojina?“, Prudon to jasno izražava, izjavljujući da se slaže sa drugim filozofom, Pjerom Lerom, u tvrdnji: „Postoji svojina i svojina — jedna je dobra, druga loša. Sada, pošto je ispravno različite stvari nazivati različitim imenima, ako zadržimo naziv „svojina“ za prvi koncept, moramo drugo nazivati pljačkom, nasiljem, razbojstvom. Ako, naprotiv, zadržimo naziv „svojina“ za drugo, moramo prvo označiti terminom „posledovanje“ ili nekim drugim ekvivalentom; u protivnom ćemo se suočiti sa problemima od ove neželjene sinonimije“.
Kada je klasični liberalni ekonom Žerom-Adolf Blanki napisao Prudonu da on zapravo ne želi da ukine svojinu, već zloupotrebu svojine, Prudon se u celini složio, rekavši:
„Gospodin Blanki priznaje da mnogi zloupotrebljavaju svojinu na mnoge štetne načine; ja nazivam svojinom isključivo zbir tih zloupotreba. Svakome od nas se svojina čini višougлом čije ivice treba zaoblit; ali, izvršivši tu operaciju, gospodin Blanki tvrdi da će figura i dalje ostati višugao, dok ja smatram da će ta figura biti krug“.
Prilično je čudno što je nakon takvih reči Prudon kasnije izjavljivao da je svojina sloboda, ali između prvobitne izjave i nove u eseju „Ekonomski kontradiktori“ prošlo je značajno vreme, tako da je Prudon, očigledno, negde u tom vremenskom periodu promenio svoje mišljenje o tome da li se termin „svojina“ može spasiti.
Prudon nije bio jedini kojeg su brinule kontradikcije društva tog vremena, i, u suštini, napetost je ubrzo izbila u Francuskoj u revoluciji 1848. godine, koja je bila deo šire „Proleća naroda“, serije liberalnih revolucija u Evropi, po kojoj je i moj kanal dobio ime. Revolucija, koju su podržavali i Prudon i njegov žestoki prijatelj, klasični liberal Frédéric Bastiat, ponovo je dovela do ukidanja plemićkih titula. Ali u isto vreme započela je razvoj druge ideje koja će postati smrtni neprijatelj Prudonovog anarhizma: komunizma. Iako je Karl Marks bio pod uticajem Prudonovog eseja „Šta je svojina?“, došao je do poricanja njegovih ideja i 1847. godine napisao čitav esej „Bedost filozofije“ sa kritikama upućenim Prudonu.
Sledeće godine, usred revolucija, Marks i Engels su objavili „Manifest komunističke partije“. Prudon je nekoliko puta razjašnjavao svoju tvrdnju „svojina je krađa“, osuđujući komunizam. Godine 1849, godinu dana nakon Proleća naroda i objavljivanja komunističkog manifesta, Prudon je objavio „Ispovest revolucionara“, u kojoj je razmišljao o svom učešću u revoluciji i donekle razjasnio svoj stav. U tom dokumentu je tvrdio:
„U mojim prvim beleškama, idući u direktan napad na uspostavljeni poredak, ja sam, na primer, govorio: svojina je krađa! Reč je bila o protestu, grublje rečeno, protiv neznatnosti naših institucija. Tada nisam bio okupiran ničim drugim. Pored toga, u beleškama u kojima sam pomoću najjednostavnijeg sabiranja demonstrirao to zapanjujuće stanje, pobrinuo sam se da protestujem protiv bilo kakvih komunističkih zaključaka iz toga.“
Zaista, kasnije će jedan od Prudonovih američkih sledbenika, anarhista po imenu Benjamin Tucker, razjasniti Prudonov stav u tekstu koji je nešto lakši za razumevanje, pošto nije bio Francuz:
„Verovatno će mnogi, koji ne znaju ništa o Prudonu osim njegove izjave da je „svojina pljačka“, biti iznenađeni saznanjem da je on možda bio najžešći neprijatelj komunizma koji je ikada živeo na ovoj planeti. Ali očigledna nedoslednost nestaje kada pročitate njegovu knjigu i otkrijete da pod svojinom on podrazumeva jednostavno bogatstvo stečeno putem privilegija ili kamate, a ne posedovanje proizvoda sopstvenog rada.“
«Smatramo, kao i Prudon, da je komunizam religija siromaštva i ropstva; u suštini, to je sam princip većine, i Sloboda živi da bi se borila protiv njega».
U ovom prvom citatu može se primetiti da je Taker, kao i Prudon, smatrao da kamata ili naplaćivanje kamata na pozajmice ne bi trebalo da postoji. Zar to ne protivreči stavovima savremenih anarho-kapitalista? Pa, to protivreči našim predviđanjima o tome kako će bezdržavno društvo izgledati, ali ne i našim osnovnim propisima o tome kakvo bi takvo društvo trebalo da bude. Drugim rečima, Prudon i Taker nisu zastupali prinudnu zabranu kamate, već su umesto toga smatrali da će ona prirodno nestati kada se uklone privilegije koje pruža država.
U svojoj debati na ovu temu sa Frederikom Bastijom, Prudon je pojasnio: „Kamata nije ni nasilje ni zločin“ i nastavio:
„Ovo fundamentalno poricanje kamate ne uništava, po našem mišljenju, princip — ili, ako želite, pravo — koje rađa kamatu i koje joj je omogućilo da postoji do danas, uprkos njenom osuđivanju od strane svetovne i crkvene vlasti. Dakle, stvarni problem koji je pred nama nije da utvrdimo da li je kamata sama po sebi nelegitimna (u tom pogledu se držimo mišljenja Crkve), niti da li ona ima opravdanje za svoje postojanje (u tom pitanju se slažemo sa ekonomistima). Problem je u tome da se smisli sredstvo za sprečavanje zloupotreba, a da se ne naruše prava — drugim rečima, sredstvo za pomirenje ove protivrečnosti“.
Inače, ako niste upoznati sa ovim debatama, toplo bih preporučio da pročitate Rodericka Longa komentar na njih . U jednom trenutku njihove razmene mišljenja, Bastija hvali Prudona zato što je „zgnječio komunizam“. Danas se Bastija smatra jednim od najvećih umova klasičnog liberalizma, i, kao što sam već više puta ranije isticao, veoma je primetno da, uprkos žustrim neslaganjima u vezi toga da li će na slobodnom tržištu na kraju postojati kamate na kredite, oni su se potpuno dopunjavali i činilo se da su suštinski bili na istoj strani. Ovo je verovatno još tačnije u slučaju Bastijinog najvećeg učenika, Gustavea de Molinarija, koji je bio prvi klasični liberal koji se zalagao za potpunu bezdržavnost. Kao i Bastija, Molinari je kritikovao Prudona povodom kamata, ali je takođe pisao Prudonu, pozivajući ga da objavi neke od svojih dela u Molinarijevom časopisu.
U svakom slučaju, još jednom, ovo je kasnije direktnije izrazio Benjamin Tucker u svom odgovoru Oberonu Herbertu, britanskom misliocu koji je prvi uveo termin „voluntarista“. Herbert nije smatrao sebe anarhistom, ali su njegovi stavovi bili veoma bliski stavovima Prudona i Tuckera, i često je sarađivao sa Tuckerovim časopisom.
„Oberon Herbert me u svom članku ‘Slobodan život’ pita kako opravdavam kampanju protiv prava ljudi da pozajmljuju i pozajmljuju. Odgovaram da ne opravdavam takvu kampanju, nikada nisam pokušao da opravdam takvu kampanju, ne branim takvu kampanju, i zapravo sam žestoko protiv takve kampanje. S druge strane, pitam gospodina Herberta kako on opravdava svoje očigledno pripisivanje želje da se pokrene takva kampanja meni. Zaista, očekujem da će kreditiranje i pozajmljivanje nestati, ali ne putem bilo kakvog poricanja prava da se pozajmljuje i pozajmljuje. Naprotiv, očekujem da će nestati usled afirmacije i ostvarivanja prava koje se sada poriče, a to je pravo da se koristi sopstveni kredit ili da se on slobodno razmenjuje za tuđi na način da bilo koji od tih kredita može obavljati funkciju sredstva obrtaja bez plaćanja bilo kakvog poreza za tu privilegiju.“
On takođe kaže suštinski isto u odgovoru drugom čitaocu svog časopisa ‘Liberty’:
«Nijedan anarhista ne osporava da je sasvim legalno uzimati pozajmice pod uslovima koji se mogu dogovoriti na slobodnom tržištu. Tvrdnje anarhizma leže u tome da tržište nije slobodno i da su transakcije koje se na njemu vrše neizbežno uprljane nepravdom. U ovom trenutku, ako mladi čovek uzima pozajmicu, bilo od kuvara ili u banci, zbog pravilne privilegije ili monopola koji banka koristi, njemu se nameću nepovoljni ugovorni uslovi».
Kao i mnogi moderni anarhokapitalisti, Prudon je pozivao na kontrolisan proces političke reforme i prelazak u bezdržavno stanje nakon revolucionarnog preuzimanja države. U svom eseju „Država, njena priroda, cilj i sudbina“, Prudon pojašnjava da ovaj proces mora uključivati tržišne reforme i poresku reformu, i osuđuje ideju „išcedivanja bogatih“ putem povećanja ukupnog poreskog tereta:
«Februarska revolucija je pokrenula dva vodeća pitanja: jedno ekonomsko, pitanje rada i vlasništva, i drugo političko, pitanje vlade ili države.
O prvom od ovih pitanja socijaldemokrate su uglavnom saglasni. Oni priznaju da se ne radi o oduzimanju i deljenju imovine ili čak o njenom otkupu. Ne radi se ni o nepoštenom naplaćivanju dodatnih poreza bogatim i imućnim klasama, što bi, kršeći princip vlasništva priznat u ustavu, služilo samo ka obaranju cele ekonomije i pogoršanju položaja proletařata. Ekonomska reforma se sastoji, s jedne strane, u tome da se kamatački kredit otvori konkurenciji i time natera kapital da izgubi svoj prinos — drugim rečima, u tome da se kod svakog građanina u jednakoj meri oslobode sposobnosti i radnika i kapitaliste; s druge strane, u tome da se ukine ceo sistem postojećih poreza koji padaju samo na radnika i siromašnog, i da se oni zamene jednim jedinim porezom na kapital, u vidu osiguravne premije.
Zahvaljujući ovim dvema velikim reformama, društvena ekonomija se reorganizuje od vrha do dna, preokreću se trgovinski i industrijski odnosi, i profit, do tada garantovan samo kapitalisti, vraća radniku. Konkurencija, do tada anarhistička i destruktivna, postaje takmičarska i plodna; tržišta više nisu potrebna, radnik i poslodavac, čvrsto povezani, više se ne plaše stagnacije ili zamrzavanja. Novi poredak se uspostavlja iznad starih institucija, bilo onih koje su ukinute, bilo onih koje su transformisane.
Mi tvrdimo, i za sada smo sami u svom tvrdnji, da sa ekonomskom revolucijom, koja se više ne osporava, država mora potpuno nestati”.
U ovom odlomku se lako može primetiti kako se Prudon poziva na to da se socijaldemokrate slažu sa njim, kada izjavljuje da imovina bogatih generalno ne bi trebalo da bude konfiskovana ili opterećena povećanim porezom. Ovo je zanimljivo jer to, svakako, ne odgovara današnjem stavu samoproglašenih socijalista. To odražava činjenicu da je u tom trenutku socijalizam bio relativno nov termin, čije je značenje bilo veoma promenljivo. Prudon je koristio termin „socijalista“ da označi opštu posvećenost nižim društvenim klasama i veru u to da će, ako se njegove ideje realizuju, one živeti bolje, što ne odgovara načinu na koji će se ovaj termin koristiti kasnije. Takođe je poistovećivao socijalizam sa idejom da neke stvari mogu i moraju biti u kolektivnom vlasništvu, ako se to postigne dobrovoljno. Povodom toga je pisao:
„Ako pod socijalizmom podrazumevate društvena prava, u suprotnosti sa individualnim pravima, prihvatam taj sistem kao neotuđivi deo celokupnog sistema čovečanstva; ali ako nameravate da dozvolite socijalizmu da dominira nad slobodom, ja ga odbacujem. To je komunizam”.
U mom videu o socijalističkim korenima fašizma nazvao sam Prudona „libertarijanskim socijalistom“ radi jednostavnosti. Ali on nikada nije koristio taj termin u odnosu na sebe. Zapravo, jedina osoba koja se nazivala libertarijancem u Prudonovo vreme bio je Žozef Dežak, koji je i uveo taj termin. Malo je ironično što je Dežak bio žestoki Prudonov protivnik i osuđivao je njegov individualizam. Prvo se identifikujući sa Prudonovim terminom „anarhist“, Dežak je ubrzo počeo češće da koristi termin „libertarijanac“, nazivajući Prudona „desnočelijanskim anarhistom, liberalom, a ne libertarijancem“. Za razliku od mnogih drugih samoproklamovanih socijalista tog vremena, Dežak uopšte nije bio zainteresovan za to da radnici zadrže proizvod svog rada. Umesto toga, tvrdio je da ekonomski doprinos pojedinca nije važan, i svaki put kada neko proizvede nešto vredno, on je dužan da to besplatno dâ onome kome je potrebno. Verovatno ne moram da vam objašnjavam da je to pogled parazita. Po volji Allaha, to je ostalo marginalna ideja tokom čitavog Dežakovog života. Ni njegovi komunistički stavovi, ni njegova upotreba reči „libertarijanac“ nisu se učvrstili. Dežakov časopis, „Libertarijanac“, izlazio je samo 3 godine, od 1858. do 1861. godine.
Zaista, dok je Prudon bio živ, anarhistički pokret je u celini ostao relativno blizak njegovim stavovima. Čak i oni samoproklamovani anarhisti sa kojima je imao određene nesuglasice, često se nisu razilazili sa njim u smeru koji bi bio po volji savremenim anarko-komunistima. Na primer, uzmimo Anselma Belgariiga. Bio je autor prvog ikada napisanog anarhističkog manifesta 1850. godine. Ovaj dokument je primarni izvor često citirane fraze: „Anarhija je red, vlada je građanski rat“. Ova fraza će kasnije biti predstavljena čuvenim simbolom slova A unutar slova O, što označava anarhiju i red (order). Ono što je zanimljivo kod Belgariiga jeste to što on zapravo nije bio anarhist prema savremenim definicijama, jer je smatrao da država treba da postoji u minimalnom obliku, svedena na funkcije zaštite života i imovine građana od unutrašnjih kriminalaca i stranih vojski. Kako glasi anarhistički manifest:
„Među ljudima postoje samo dve tačke u kojima ne može biti razlika u mišljenjima, dve tačke u kojima se zdrav razum svih strana slaže, bez obzira na detalje.
Ove dve tačke su: suzbijanje zločina protiv ličnosti i imovine, i zaštita teritorije… Zašto onda treba da tražimo od vlade zaštitnika van ovog rezervoara opštih težnji? Zašto treba da dozvolimo dodavanje nečijih individualnih preferencija u ovaj napitak pripremljen za zdravlje svih?
Sve je tačno, simbol anarhije koji danas koriste komunisti potiče iz citata doslovnog minarhiste. Najvažnija posledica činjenice da se Belgariig držao ovog stava sastoji se u demonstraciji da su rani anarhisti smatrali neophodnom principijelnu zaštitu privatne imovine, i ako bude potrebno, čak i putem države. Belgariig nastavlja da tvrdi da se konzervativci i liberali plaše socijalizma, ali da ne bi trebalo to da čine jer socijalizam ili bilo koja druga doktrina ne može dotaći njihovu imovinu ako to država ne naloži, i stoga se zapravo treba da plaše države. Prema njegovim rečima: „Tako je pokazano da socijalizma ne treba bojati više nego bilo koje druge filozofske doktrine. Utvrđeno je da on može postati opasan samo ako postane doktrina aktuelne vlasti. Drugim rečima, ništa nije opasno što je lišeno mogućnosti upravljanja; iz toga proizilazi da je onaj ko upravlja već opasan ili može postati takav — i strogi zaključak ostaje da nacija ne može imati drugog društvenog neprijatelja osim vlade“.
Međutim, kada je Prudon umro 1865. godine, termin „anarhist“ je počeo postepeno da pripisuju neki ljudi sa mnogo ozbiljnijim odstupanjima od njegove ideologije nego što je minarhizam Belgariiga. Godine 1864. osnovana je međunarodna udruženja radnika, koje je kasnije postalo poznato kao Prva internaционаla, ideološki eklektičan savez grupa povezanih sa radničkim pokretom. Zajedničko njegovim učesnicima bilo je identifikovanje sa terminom „socijalizam“, iako bismo neke od njih danas prepoznali kao „socijaliste“, a druge ne. Na prvih nekoliko kongresa Udruženja, u diskusijama su uglavnom dominirali anarhisti Prudenovog pravca. U jednom trenutku su se pojavili blankisti (koji su bili sledbenici Blankija, ali ne klasičnog libera Blankija o kojem sam ranije pomenuo, već njegovog mlađeg brata, državnog komuniste) i osudili prudeniste. Ali su ih ubrzo izbacili sa kongresa.
Nažalost, to nije bio poslednji put kada su im se putevi ukrstili. Pre smrti, Proudon je svog najpouzdanijeg učenika, Gustava Šodi, imenovao upraviteljem svoje imovine i, u suštini, očekivao da on postane njegov naslednik kao sledeći kalif anarhizma. To zvuči prilično autoritativno. Zašto onda praktično niko nije čuo za Šodija? To je povezano kako sa blankistima, tako i sa jednim anarhistom za kojeg ste možda čuli, Mihailom Bakunjinom. Iako nikada nije bio lično blizak sa Proudonom, bio je pod njegovim uticajem, toliko da je i sam sebe nazivao anarhistom, iako je, svakako, na njega uticao i Karl Marks.
Bakunjin je bio panslavistički nacionalista i inspirisao se predstavama o vlasništvu karakterističnim za rusko seljanstvo, koje su bile kolektivističkije i zajedničke nego one u zapadnoj Evropi. Jednom je kritikovao Proudonov individualizam, pišući: „Koliko su smešne ideje individualista škole Žana Žaka Ruso i Proudonovih mutualista, koji razumeju društvo kao rezultat slobodnog ugovora apsolutno nezavisnih jedinki, koje stupaju u međusobne odnose samo zbog sporazuma zaključenog među ljudima. Kao da su ti ljudi pali s neba, donoseći sa sobom govor, volju, originalnu misao, i kao da su otuđeni od svega zemaljskog, odnosno od svega što ima društveno poreklo“. Ipak, ponekad je takođe tvrdio da je pravi Proudonov naslednik.
Kako je Proudon stario, svoja gledišta o vlasništvu činio je sve jasnijim i jasnijim, i to ne u smeru koji bi se Bakunjinu dopao. Na samrti je Proudon izjavio:
“Tvrdim da, kritikujući imovinu ili, pre, celokupni skup institucija čiji je stub imovina, nikada nisam imao nameru niti da napadam individualna prava priznata prethodnim zakonima, niti da osporavam zakonitost stečenih prava, niti da podstičem proizvoljnu raspodelu dobara, niti da postavljam prepreke na put slobodnog i redovnog sticanja imovine putem kupovine i prodaje; ili čak da zabranim ili potisnem suverennim ukazom zemljični rent i kamate na kapital. Mislim da bi svi ovi manifesti ljudske aktivnosti trebali ostati slobodni i dostupni svima; ne dozvoljavam nikakve druge izmene, ograničenja ili potiskivanja njih, osim onih koji prirodno i nužno proizilaze iz generalizacije principa reciprociteta i zakona sinteze, koje predlažem. To je moja poslednja volja i testament. Dozvoljavam sumnju u njegovu iskrenost samo onome ko bi mogao da laže u trenutku smrti.”
Bakunin je u velikoj meri ignorisao sve to i odlučio da interpretira Prudona kao zastupnika kolektivizacije imovine. Kao što se i moglo očekivati, Prudonov izvršilac testamenta, Gustav Šodi, je negirao takvu interpretaciju. Ova dvojica muškaraca bila su nastrojena na sukob, što je postalo očigledno na ranim sastancima kako Prvog Internacionala, tako i druge grupe sa u velikoj meri podudarnim sastavom — Lige mira i slobode. Liga mira i slobode je osnovana kao odgovor na rastuću tenziju između Francuske i Pruske i težila je da spreči rat između dve sile. Međutim, u praksi su učesnici uglavnom raspravljali o slučajnim stvarima u kojima su imali neslaganja. Naravno, jedna od takvih stvari bila je imovina.
Na drugom godišnjem kongresu organizacije u švajcarskom Bernu, njeni učesnici su glasali o tome kakav bi trebalo da bude njihov zvanični stav o kolektivizaciji privatne zemlje. Šodi, zajedno sa većinom samoproglašenih anarhista, glasali su protiv toga, što je imalo smisla jer su u to vreme anarhistima uglavnom nazivali one koji su manje-više pridržavali Prudonovih stavova. Međutim, Bakunin se pojavio kao lider nove frakcije samoproglašenih anarhista koji su sebe nazivali kolektivistima. Oni su zajedno sa onima kao što su Karl Marks i drugi socijalisti-državnjaci glasali za kolektivizaciju imovine. Srećom, uprkos ovom odstupanju, prudonisti su ipak pobedili na glasanju.
Kao što je Šodi rekao u pismu: „Obavili smo dovoljno dobar posao u Bernu. Upao sam u rukovni okršaj sa slavnim Bakuninom, ruskim revolucionarom koji za sobom vuče sve kolektiviste ili pristalice kolektivnog vlasništva. To je nova reč za staru melodiju komunizma. Oni takođe imaju naviku da razumeju federalističku ideju koja se, ako se proširi, dopustivši joj da se širi i izlazi iz okvira konkretnog (konkretno je istinski realizam), svodi na čistu apstrakciju, himeru, neprimetnu zajednicu, sentimentalnu banalnost. Borili smo se protiv svega toga odlučno i čvrsto, i, odnoseći potpunu pobedu, ponovo smo izgradili Ligu mira na ozbiljnoj i čvrstoj osnovi.“
To je još više učvrstilo raskid između individualista oko Šodija i kolektivista oko Bakunina, i nateralo Bakunina da se približi Marksu. Kao rezultat toga, Bakunin će u pismu Marksu ubrzo nakon ovog incidenta napisati: „Bolje nego ikada razumem koliko ste u pravu prateći nas i pozivajući sve nas da idemo širokim putem ekonomske revolucije i ponižavajući one od nas koji bi zalutali na putevima bilo nacionalnih, bilo isključivo političkih poduhvata. Sada radim ono što ste i vi sami počeli da radite pre više od dvadeset godina. Nakon što sam se na Bernskom kongresu svečano i javno oprostigao od buržoazije, nisam poznavao drugo društvo, drugo okruženje, osim radničkog sveta. Moja domovina je sada Inter nacionala, čiji ste vi jedan od glavnih osnivača. Tako da vidite, dragi prijatelju, da sam vaš učenik — i ponosim se tim.“
Nažalajost, uprkos porazu na glasanju, Bakunin je počeo da vodi druge anarhide putem kojim je išao. Prekretnica je nastupila nakon što Liga mira i slobode nije mogla da spreči francusko-pruski rat, i Francuska je doživela odlučujući poraz. Uskoro su Prusaci opkolili Pariz, koji se pokazao kao žarište revolucionarnih raspoloženja. To je dovelo do svojevrsnog prevrata u samom Parizu, tokom kojeg su revolucionari razoružali mali garnizon vojske i zauzeli grad, prekidajući veze sa francuskom vladom i proglašavajući novu vladu: Parizku Komunu.
Rukovodstvo Pariske komune bilo je još ideološki raznovrsnije od Prve Interne, gde se mnogi čak nisu nužno identifikovali kao socijalisti, već su se mogli zvati jednostavno republikanci koji su se protivili Francuskom carstvu i njegovom caru Napoleonu III. Najveća frakcija izabranog saveta Komune bila je poznata jednostavno kao „nezavisni revolucionari“ i nije se naginjala određenoj ideologiji. Nekoliko anarhista-pradonista učestvovalo je u Komuni, među njima i sam Chodiji, ali ih je brojem i organizovanošću nadmašila frakcija koja ih je najviše mrzela: blankisti.
Deo ideologije blankista bilo je formiranje tajnih ćelija spremnih da nasilno svrate vladu kada dođe vreme, dok su pradonisti odbacivali takvu taktiku. Zbog toga su, prirodno, kada su blankisti videli svoju šansu, počeli da rade na tome da preuzmu kontrolu nad Komunom i imali su neproporcionalno veliki uticaj na projekat. Takođe, u to vreme ih je u Parizu bilo više, a pošto je grad bio okružen prvo pruskom, a zatim francuskom vojskom, pradonistička pojačanja iz drugih delova Francuske nisu mogla da stignu kako bi podržala Chodija.
Stoga su, prirodno, nekoliko dana pre nego što je Komuna osvojena od strane francuske vojske, blankisti odlučili da iskoriste tu priliku kako bi odsekli glavu anarhističkom pokretu. Lažno su optužili Chodija za špijunažu u korist francuske vlade i pogubili ga. Chodijeve poslednje reči bile su: „Pokazaću vam kako umire republikanac!“, nakon čega je usledilo nekoliko krika „Živela Republika!“, dok su u njega nekoliko puta ispalili blankisti.
I šta mislite, šta je Bakunin uradio kada je saznao za to? Naravno, osudio je ovo skandalozno ubistvo svog kolege anarhiste koje su počinili etatisti, zar ne? Ali ne! On je jednostavno izjavio da je Chodiji to zaslužio. Na narednim sastancima Prve Interne, Bakunin se udružio sa svojim srodnikom, belgijskim anarhistom-kolektivistom po imenu Sezar De Pape, i počeo da ubeđuje anarhističku frakciju da je Chodije, naslednik kojeg je izabrao Proudon, iskrivljavao Proudonove stavove, pa čak i falsifikovao dokumente.
Ova propagandistička kampanja protiv anarhista-individualista koji su sada već ostali bez lidera pokazala se veoma efikasnom, i ubrzo su čak i francuski i belgijski anarhisti, koji su nekada činili uporište individualizma, ili prešli u kolektivizam, ili bili izgnani iz međunarodne asocijacije radnika.
Čim su individualisti bili eliminisani, Karl Marks i njegovi etatisti okrenuli su se protiv svojih bivših saveznika anarho-kolektivista i 1872. godine isključili Bakunina zajedno sa preostalim anarhistima iz Prve Internacionale. Marks je to uradio koristeći svoj uticaj da pozove na održavanje sledećeg sastanka u Holandiji, gde, kako je znao, Bakunin neće moći da prisustvuje. To je bilo povezano sa tim da se Bakunin nalazio u Švajcarskoj i bio je tražen i u Francuskoj i u nedavno osnovanoj Nemačkoj imperiji. Zbog toga Bakunin nije bio na sastanku i nije mogao da se odbrani kada su glasali za njegovo isključenje. Bakunin i De Pape su suštinski bili korisni idioti za Marksa. Nakon ove čišćenje, anarhisti-kolektivisti su formirali svoju sopstvenu organizaciju, nazvanu Kongres Sen-Imje, sa sedištem u Švajcarskoj.
Na ovom mestu želim da pojasnim da, iako su Bakunin i njegovi sledbenici bili kolektivisti, oni nisu bili komunisti. Oni su odbacili ideju „Svakome prema sposobnostima, svakome prema potrebama“. Ekonomski pogledi Bakunina su bili donekle nejasni, ali su ostali prilično bliski onome što je kasnije postalo poznato kao sindikalizam, odnosno ideji da grupe radnika i seljaka treba kolektivno da poseduju svoje sopstvene fabrike i farme i da trguju sa drugim na sličan način organizovanim grupama radnika i seljaka.
Međutim, Bakunini sledbenici su postepeno odstupali od ovog stanovišta tokom naredne četiri godine, i kada je Bakunin umro 1876. godine, evropski anarhizam je još više odmakao od svojih pradonističkih korena. Na sastanku 1877. godine, italijanska sekcija kongresa u Sent-Imijeu, predvođena jednim Erikom Malatesom, objavila je svoju vernost onome što su nazivali „anarho-komunizmom“, ideologiji inspirisanoj učenjem jednog od glavnih neprijatelja Pradona, Žozefa Dežaka. Pošto je Bakunin sada bio mrtav i nije mogao da se raspravlja sa njima, ubedili su većinu drugih anarho-kolektivista da slede njihov primer, a zatim su pristupili raspustu kongresa: to je bio poslednji smrtni udarac starom evropskom anarhističkom pokretu koji se formirao oko Pradona.
U tome leži potresna tragedija evropskog anarhizma. Pron je proveo 25 godina, od 1840. do 1865. godine, stvarajući pokret koji je, iako nije u potpunosti odgovarao savremenom anarho-kapitalizmu, bio prilično blizu njemu. Zatim je tokom narednih 12 godina potpuno raspao, klizeći prvo ka kolektivizmu, a zatim ka direktnom komunizmu, pre nego što je njegova osnovna organizacija u potpunosti rasturena. Pokret je prošao put od onog koji je bio blizak Gustavu de Molinariju, ali neslasan oko procenta, do onog koji je bio blizak Karlu Marksu, ali neslasan oko države.
Ali plamen nije ugasao! Preko Atlantika, u Americi, mladi anarhista po imenu Bendžamin Taker sa zabrinutošću je posmatrao raspad evropskog anarhističkog pokreta i odlučio da učini sve što je moguće kako bi to ispravio. Taker nije osuđivao Bakunina tako strogo kao ja, ali je gajio duboko preziranje prema samoproglašenim „anarho-komunistima“ koji su izobličili Pronov pokret — anarhizam. Godine 1881, sa 27 godina, Taker je počeo da izdaje anarhistički časopis pod nazivom „Liberty“, u kojem su on i mnogi drugi veoma efikasno branili stavove prvobitnog anarhističkog pokreta.
Uglavnom, Takerova američka publika nije tako lako podlegala uticaju kolektivizma, delom, kako je primetio Karl Marks, zbog razlike u kontekstu između Amerike i Evrope. Dok je u Evropi bilo mnogo koncentrisanog bogatstva i zemlje, koja je direktno preostala od feudalizma, u Americi su postojali ogromni delovi ranije neosvojene divljine, koji su zauzeti i naseljeni relativno siromašnim ljudima, koji su kasnije stekli svoje imovini putem dobrovoljnih transakcija. Iako je, naravno, bilo mnogo zloupotreba koje je država dopuštala, kao što su ropstvo i genocid nad Indijancima, Amerika je očigledno bila više poput čistog lista nego Evropa. Stoga su „dobro vlasništvo“ i „loše vlasništvo“ prema Prudonu u Americi bile znatno manje isprepletane nego u Evropi.
Tucker je takođe smatrao anarhizam logičnim završetkom i razvojem najboljih ideja Američke revolucije, idući u svojim zaključcima sve do formulisanja svoje čuvene šale: „Anarhisti su jednostavno nezatrčeni Džefersonovi demokrate. Oni veruju da je ‘najbolja vlada ona koja najmanje upravlja’, a ona koja najmanje upravlja je nevaskrsla vlada“.
Ipak, baš kao i Prudon, Taker je definisao anarhizam kao pokret koji je u svojoj osnovi povezan sa radom u svom težnji da eliminiše državne privilegije i monopole, što će, po njegovom mišljenju, dovesti do uklanjanja kamate i egalitarijističnijeg društva povoljnog za radnike. Prema njegovim rečima, „Laissez Faire je bio veoma dobar sos za gusku, rad, ali veoma loš sos za gusku, kapital“. Iz tog razloga, Taker je nastavio da sebe identifikuje kao socijalistu. Pored uverenja da će slobodno tržište eliminisati kamatarenje, on je takođe smatrao da će ono u velikoj meri okončati i rentu. Ova njegova teza se često pojavljuje kod savremenih lažnih anarhista kao „dokaz“ da su Takerovi stavovi nescompatible sa savremenim anarko-kapitalizmom. Ali ponovo, ako se detaljno pogledaju njegovi stavovi, dokaz će početi da se raspada. U razgovoru sa jednim od čitalaca Liberty-ja, koji je nastupao pod pseudonimom „Egoista“, Taker objašnjava zašto smatra da renta neće nastajati ili će, barem, biti manje rasprostranjena u uslovima slobodnotržišne anarhije. Korespondencija je veoma duga, ali ako rezimiramo: on kaže da često trošak angažovanja obezbeđenja ili privatne zaštitne kompanije za zaštitu zemljišta premašuje iznos zakupnine koju biste mogli naplaćivati za zemlju, i stoga bi bilo neprofitabilno pokušavati da od ljudi naplaćujete zakupninu.
On kaže da je razlog zašto ljudi mogu naplaćivati rentu sada taj što postoji država koja subvencioniše prava odsutnih vlasnika, besplatno štiteći zemlju svakoga pomoću policije. Savremeni anarhokapitalisti teže da se ne slože sa ovim rasvjetljavanjem, ali kako Takkerovo stava o renti, tako i Proudonovo o kamati – to su samo različiti ekonomski predviđanja u vezi sa slobodnim tržištem. Da, Takker se nadao da će se sve odraziti upravo tako, ali to je zapravo ista pozicija koju zastupaju naši prijatelji, levi libertarijanci iz C4SS, i iako oni, kao i Takker, ne vole da sebe nazivaju kapitalistima iz tih razloga, oni ne oklevaju izjavljujući da su ankapovi – nepravi anarhisti, kao što to čine savremeni komunisti. Takođe treba napomenuti da je Takker posedovao nekoliko parcela zemlje, svoju privatnu kuću, kao i svoju knjižaru Unique Books u Njujorku. Takker je upravljao tom knjižarom kao privatnim preduzećem radi ostvarivanja profita i imao je tamo barem jednog radnika kojem je isplaćivao platu.
Takker je takođe nastojao da uspostavi vezu sa ostacima anarhističkog pokreta u Evropi i drugim mestima. Godine 1881, iste godine kada je osnovao Liberty, u Londonu je osnovana nova međunarodna anarhistička organizacija – Međunarodna udruženja radnika, ili Crni Inter nacional.
U drugom izdanju Liberty-ja, Takker optimistično pozdravlja novu organizaciju i izražava odlučnost da ne dozvoli da ona krene putem Prvog Internacionale. Pisao je: „Značajna karakteristika ponovne uspostave Internacionale je potpuna usklađenost njenog novog plana organizacije sa striktno anarhističkim principima. Preduzete su sve mere predostrožnosti kako bi se izbegla čak i privid vlasti i obezbedila najveća sloboda sastavnim delovima udruženja. Dobro! U slobodi je snaga. Od sada je Internacional zaštićen od unutrašnjeg uništenja ambicijama ili spoljašnje neprijateljstva.“
Iako je organizacija osnovana u Londonu, najveći deo snage nove grupe bio je u Americi. Međutim, Takkerov optimizam se ubrzo rascvetao, jer je i Crni Internacional počeo da podleže komunizmu. Jedan od glavnih arhitekata ovog pokreta bio je Takkerov glavni rival, Johann Most. Prvobitno nemački marksistički političar, Most je počeo da sebe naziva anarhista, što je dovelo do njegovog izbacivanja iz nemačke marksističke partije SDAP, godinu dana pre nego što je Takker počeo da izdaje Liberty.