Sećate li se sportskog automobila DeLorean, koji je korišćen kao mašina za vreme u trilogiji „Povratak u budućnost“? Prilično poučna je priča njegovog tvorca, Džona Deloreana. Čim je počeo sa proizvodnjom automobila, optužen je za prodaju narkotika. Kasnije je uspeo da dokaže da je priča bila montirana od strane FBI-a, ali je svo njegovo bogatstvo otišlo na plaćanje advokata. Takođe se može setiti mnogih priča kada je neko proveo desetinu ili dve godina u zatvoru, nakon čega se ispostavilo da je nevin. Naravno, u takvom slučaju može biti pružena novčana kompenzacija. Ali kako nadoknaditi gubitak značajnog dela života, često i „najboljeg“, kada je čovek još mlad, najproduktivniji, sposoban da lako zasnuje porodicu ili izgradi karijeru?
Čak i ako dokažete svoju pravičnost pred državnim sudovima, možete mnogo izgubiti. Daleko da nije u svim slučajevima će vam pripadati barem novčana kompenzacija, a ako je i dobijete, ona svakako neće pokriti gubitak dela života ili propuštenu dobit od sredstava koja ste morali potrošiti na postupke, a ne na investiranje. Stacionarni bandit, napravivši grešku, može lako uništiti vaš život.
Naravno, postoji argument da je to cena koju treba platiti za bezbednost, i da je sistemu dozvoljeno da žrtvuje živote nekolicine ako je u stanju da spasi mnoge. Ali da li osoba koja iznosi takav argument razume da se greške državnih vlasti plaćaju iz njenog sopstvenog novčanika? Država naime nema svoj novac. Da li bi on sam platio kompenzaciju netačno optuženom, da se ona ne uzimala iz njegovog novčanika putem lukavo uređenih i prilično skrivenih poreskih naplate? Teško, najverovatnije bi rekao da grešku treba da ispravi onaj ko ju je počinio, bez zahvatanja u njegov novčanik kao neznance. I da li bi podržao takav sistem kada bi se on sam našao među tih nekoliko žrtava? Najverovatnije bi ga takva situacija razbesnela.
Takođe, razgovori o poziciji dopustivosti žrtvovanja radi „višeg dobra“ navode nas na potrebu da se setimo kome je to uopšte svojstveno. Istraživanja u kojima su učesnici morali da rešavaju moralne dileme pokazala su da su psihopatske predispozicije povezane sa spremnošću na žrtvovanje. Na primer, to je dobro pokazalo rešavanje modifikovane dileme vagoneta, u kojoj treba odlučiti da li je dopustivo prići jednoj debloj osobi i gurnuti je pod vagonetu kako bi se ona zaustavila i spasilo petoro drugih ljudi koji su vezani za šine. Izbor u korist žrtvovanja bio je povezan sa povišenim nivoom svih pokazatelja psihopatije. I, vredi napomenuti, psihopatski pojedinci su u svojim odgovorima na različite dileme bili spremni da žrtvuju blagostanje drugih ljudi, ali nisu bili spremni da žrtvuju sopstveno blagostanje (oni, naravno, ne bi bacili sebe pod vagonetu).
Sada treba postaviti pitanje: po čemu se amoralan i okrutan izbor da se nevin čovek baci pod vagonetu radi spasavanja drugih ljudi, na koji se mogu odlučiti samo psihopatski pojedinci, razlikuje od izbora stacionarnog bandita da čoveku nametne takve troškove sudskih postupaka i primeni takve kazne koje mogu potpuno uništiti njegov život, kada postoji verovatnoća njegove nevinosti? Ako nameravamo da dopustimo drugo, onda ispada da je i prvo dopustivo. Ali većina nas su mirni i nepsihopatski pojedinci koji svojim rukama i odlukama ne bi mogli žrtvovati čoveka. Možda onda ne treba podržavati sistem koji to radi? I, ponovo, vi sami sigurno ne biste želeli da se odjednom nađete na mestu žrtve.
A ako neko nije protiv toga da sam postane žrtva za dobro drugih, onda mu treba ukazati na nešto u vezi sa našom osnovnom tematikom. U tom slučaju on, na primer, nema nikakvo pravo da zastupa poziciju nedopustivosti obavezne terapije za jačanje inhibitora nasilja kod pojedinaca sa njegovom disfunkcijom, opravdavajući to mogućom greškom u njenoj primeni na „nevine“. Zar nije tako?
