Nedavno sam ponovo pročitao novele Roberta Heinlina „Koventri“, i ispostavilo se da je to delo koje zaista pogađa. Ova priča je jedna od onih nakon kojih dugo gledate u plafon i postavljate sebi pitanja poput „Šta je uopšte sloboda?“ i „Da li se čovek može nasilno usrećiti?“.
Radnja je otprilike ovakva: događaji se odvijaju u budućnosti gde vas za bilo kakvo nasilje ili izgoniše prez energičku barijeru da živite „po svojim pravilima“ u posebnoj zoni pod nazivom Koventri, ili pristajete na psihokorekciju, kao rezultat koje, u suštini, dobijate biološki pojačanu moralnost i postajete nesposobni da inicirate nasilje. Suočavajući se sa ovim opcijama, glavni junak po imenu Dejvid Mek-Kinon bira izgnanstvo, smatrajući da je bolja surova, ali iskrena sloboda nego slatka i bezzubata diktatura dobra. Samo što se ispostavlja da tamo, iza barijere, zapravo nema nikakve slobode. Umesto rajskog libertarijanizma, čekaju ga bande koje nemilosrdno pljačkaju i potiskuju sve slabije, teokratski fanatici koji veruju u sopstvenu izuzetnost i apsolutnu istinu, kao i divlje zemlje gde vlada potpuna anarhija u svom najgorem obliku i gde važi samo „pravo jačeg“.
Dejvid odmah dobija surovu lekciju kada ga opljačkaju praktično na samom ulazu u Koventri, oduzimajući mu sve stvari koje je nadao da će koristiti za preživljavanje. Nađiš se potpuno bespomoćan, on brzo upada u zamku lokalnih političkih intriga. Uskoro heroj saznaje za zaveru čiji je cilj proboj zaštitne barijere i napad na mirno, civilizovano društvo koje je Dejvid nedavno odbacio.
To za njega postaje prelomni trenutak. Heroj ne počinje samo da razmišlja o putu kojim je krenuo, već shvata da je prava sloboda nemoguća bez poštovanja određenih principa i uzajamnog poštovanja. Kao rezultat, upravo Dejvid postaje ključna figura u sprečavanju napada i spasavanju upravo onog sveta iz kojeg je tako drsko otišao.
Na kraju, heroj, nakon što je u potpunosti iskusio lokalnu „magiju“, shvata da se ona apsolutna sloboda o kojoj je sanjao u stvarnosti ispostavila kao džungla u kojoj nema mesta ni slobodi ni ljudskom dostojanstvu. Takođe, on iznenada shvata da moral nije glupi relikt, već neophodan uslov za svako društvo u kojem se, bar teoretski, želi živeti. Heinlin nam ovde zapravo namiguje: želiš slobodu – budi ljubazan da pristaneš bar na minimum pravila, na primer, da se ne sme inicirati nasilje. A ako ne želiš – pa dobro, idi iza barijere i pokušaj tamo da izgradiš anarhiju. Neće uspeti, provereno!
I ovde postoji zanimljiv zaključak za naš projekat: u suštini, autor predlaže ideju bio-pojačanja morala. Ne spoljašnju prisilu na njega, primetite, već dobrovoljno prihvatanje terapije za pojačanje inhibitora nasilja. To nije zatvor niti diktatura! To je sasvim prirodna stvar do koje pre ili kasnije dođe svaki agresor, ako je uopšte sposoban da razmišlja i uči. Jednostavno, umesto bolnih pokušaja i grešaka kroz tuče i traume, čovek odmah dobija šansu da ugradi taj moral u sopstveni „operativni sistem“. Slažite se da je bolje instalirati „antivirus“ odmah, nego kasnije čistiti posledice.
Heinlin je razumeo rizike nasilja i predvideo ideju bio-pojačanja morala pre više od pola veka. Verovatno je i vreme da mi to shvatimo i prestanemo da se plašimo bioetike. Jer, na kraju krajeva, upravo svesno ograničavanje sebe od nasilja i jeste prava sloboda. Sloboda odrasle, svesne osobe, a ne tinejdžera sa nožem koji zahteva da „radi šta želi, inače će sve zakolati“.
P.S. Dobrovoljno prihvatanje bio-pojačanja morala u određenoj meri podseća na pristanak na vezanost za partnera radi očuvanja odnosa i mogućnosti komfornog zajedničkog života, iako svi razumeju da aktivacija neurobiološkog mehanizma vezanosti (preko oksitocina, vazopresina i dopamina) dovodi do snažne promene ličnosti, mnogo snažnije nego pojačanje inhibitora nasilja. Ipak, u mejnstrimu se to smatra normalnim. Pa zašto onda još uvek postoje skeptici bio-pojačanja morala?!
