Država voli da se predstavlja kao „jedini spasitelj“ nauke. Novac iz budžeta deluje kao nešto pouzdano, ali to traje samo dok na vlast ne dođe sledeći ljubitelj „istinskog znanja“. I to je to – vaš odeljak nauke odmah bude proglašen „neprijateljem naroda“ i, u najboljem slučaju, jednostavno bude lišen sredstava.
Sećate li se kako je Donald Tramp jednim potezom pera odrezao finansiranje klimatologije i istraživanja u oblasti obnovljive energije? Naučnici su godinama prikupljali znanje, pisali članke, računali na obećane grantove, a onda – bum – finansiranje se pretvorilo u bundevu. Zato što „ne verujem“ i „ne dopada mi se“. Nauka nije Holivud: nastavka možda neće biti ako novac iznenada nestane. A naučnicima preostaje ili da sami traže sponzora, ili da tužno prekinu istraživanja.
I tu na scenu stupaju alternativni izvori finansiranja, od kojih su mnogi kroz istoriju već više puta dokazali svoju održivost.
1) Još od epohe renesanse, ljudi umetnosti i nauke živeli su od bogatih pokrovitelja. Savremeni filantropi, kao što su Bil Gejts, Ilon Mask ili čak (ko bi pomislio!) Pavel Durov, izdvajaju milione dolara za obrazovanje, istraživanja u oblasti medicine, veštačke inteligencije, pa čak i istraživanja svemira. Zašto? Jednostavno im se dopada. Ili žele da čovečanstvo prestane da bude tako dosadno i jednobrazno. Ko zna! U Rusiji je primer bio fond Dmitrija Zimina „Dinastija“, koji je udahnuo novi život mnogim talentovanim mladima, dok država iznenada nije odlučila da je to „strani agent“. Ali sama ideja nije umrla – pojavili su se fondovi „Trajektorija“, „Evolucija“ i druge inicijative. Ukratko, čak i kod nas je nauka na privatni novac realnost.
2) Ne smejte se – ponekad je tražiti novac od naroda mnogo efikasnije nego od strogih gospodnika iz Ministarstva obrazovanja. Ljudi sa zadovoljstvom podržavaju neobične projekte, bilo da je to satelit „Majak“, koji su lansirali ruski studenti, ili istraživanja mikroflore creva koja su prikupila više od 350 hiljada dolara na Kickstarter-u. Da, creva su se pokazala daleko harizmatičnijim nego što su eksperti mislili. To funkcioniše jednostavno: napraviš efektna prezentaciju, objasniš ljudima zašto je to važno (ili barem zabavno), i narod glasa novcem.
3) Ako vaše istraživanje ima makar malo komercijalnog potencijala, vredi razmisliti o venture kapitalu i biznisu. Primera ima mnoštvo: od Bell Labs-a i IBM-a, koji su svetu dali tranzistore i lazere, do SpaceX-a, koji je privatnu kosmonautiku učinio realnošću. Da, to nije „čista nauka radi nauke“, ali upravo biznis može dati potisak tehnologijama koje bi inače ostale samo u izveštajima na polici.
4) Nagrade i konkursi. Nekada je preduzetnik Piter Diamandis objavio nagradu od 10 miliona dolara onome ko prvi dva puta za dve nedelje poleti u svemir privatnim brodom. Na kraju je pobednik potrošio skoro 25 miliona na pripreme, ali poenta nije u tome. Konkurs je stvorio čitavu industriju privatnog svemirskog transporta.
5) Za one potpuno napredne: DAO i kripto-nauka. DAO (decentralizovane autonomne organizacije) omogućavaju ljudima da se ujedine i finansiraju nauku preko blokčejna. Primer je VitaDAO, koja je uspešno prikupila milione dolara za istraživanja u oblasti produženja života. Šta ako kripto-entuzijasti glasaju tokenima za vašu ideju?
6) Pretplata na rezultate: ljudi i kompanije plaćaju kako bi prvi dobili pristup vašim naučnim podacima i otkrićima. Što je vaše istraživanje zanimljivije i važnije – to više pretplatnika. Gotovo kao Netflix, samo što su umesto serija tu vaša otkrića.
7) Zamislite berzu predviđanja, gde investitori ulažu na naučne ideje i rezultate. Ako vaš projekat izgleda ubedljivo – dobićete finansiranje od onih koji veruju u vaš uspeh i žele da zarade na tačnom predviđanju.
