Neko se može pitati kako pronaći preparate koji su efikasni za pojačanje inhibitora nasilja, slično onima koji se promovišu na našim resursima? I kako bi se već poznati preparati mogli lako proveriti? Ukratko – sve se radi jednostavnim prebiranjem „kandidata“ pronađenih u različitim istraživanjima i člancima, od kojih se svaki proverava na životinjama. I eksperimente može organizovati praktično svako ko ima dovoljno slobodnog prostora u kući/stanu/vici. Najjednostavnija varijanta paradigme rezidenta-narušitelja (standardni eksperiment agresije) je laka za sprovođenje, a ako se sve radi samostalno, finansijski troškovi će biti minimalni.
Za početak je potrebno u pet shopu kupiti ili od nekoga uzeti paran broj malih glodara (pacova ili hamsterov, obavezno svih mužjaka). Sve jedinke se dele u dve grupe: „rezidenti“ i „gosti“ („narušitelji“). „Rezidenti“ se uvek smeštaju u zasebne kaveze, „gosti“ – hamsteri takođe u zasebne kaveze, dok pacove vredi držati po nekoliko jedinki. Kavezi se postavljaju daleko jedni od drugih, poželjno u različitim sobama.
„Rezidenti“ moraju biti u izolaciji najmanje nedelju dana, a bolje dve. Nakon toga proveravamo „rezidente“, stavljajući sa njima u kavez „gosta“ na 5 minuta, snimamo sve na video i pregledamo. Ako napadi zauzimaju najmanje 10% trajanja eksperimenta ili su toliko intenzivni da je eksperiment morao biti prekinut, znači da je „rezident“ pogodan. Ponekad je potrebno sprovesti nekoliko takvih eksperimenata sa razmakom od najmanje 3 dana (pri čemu hamsterove delimo po konkretnim parovima, a u slučaju pacova vršimo rotaciju „gostiju“), ali ako neki „rezidenti“ i dalje ne postaju agresivni, oni se isključuju iz eksperimenata i puštaju.
U potpuno pojednostavljenoj varijanti može se početi sa dozama preparata kao što je ljudska doza podeljena sa 200 za pacove i sa 1000 za hamsterove. Uostalom, bolje će biti potražiti na mreži bilo kakve eksperimente za konkretan preparat (čak i one koji nisu povezani sa agresijom) i polaziti od doze koja se tamo predlaže. Preparat se može, na primer, razmešati u vodi i, držeći jedinku jednom rukom, uvesti u usta špricem bez igle drugom rukom. Takođe se može pokušati umešati preparat u hranu, ali tada će biti potrebno kontrolisati da li je cela doza primljena.
U slučaju pacova, pogodnim „rezidentima“ dajemo preparat sat vremena pre eksperimenta. Što se tiče hamsterova – dajemo preparat i „rezidentu“ i „gostu“, jer u njihovom slučaju „gost“ takođe može biti agresivan. Takođe, po potrebi se može sprovoditi svakodnevni unos preparata tokom određenog perioda, pri čemu se poslednja doza takođe daje sat vremena pre eksperimenta. Nakon sprovođenja eksperimenta pregledamo snimak. Ako je nivo napada značajno opao ili su potpuno prestali, znači da preparat radi! U nedostatku rezultata može se pokušati povećati doza, pri čemu se kontroliše da se opšta aktivnost jedinki ne smanji (tako potvrđujemo da je efekat upravo antiagresivni, a ne sedativni).
Nakon svakog eksperimenta sa preparatima poželjno je izdržati sa jedinkama najmanje nedelju dana i sprovesti kontrolni eksperiment za određivanje osnovne agresivnosti, jer neki preparati mogu imati veoma dugotrajan efekat. Preporučuje se čuvanje zaliha preparata odvojeno od sobe sa „rezidentima“ u hermetičkim kontejnerima, jer isparenja nekih preparata mogu smanjiti agresivnost životinja.
Ako proveravate inhalacioni preparat (na primer, eterična ulja), prebacite kavez sa „rezidentom“ u izolovanu sobu bez ventilacije, raspršite ili isparite tamo više preparata tako da sami osećate njegov jak miris (na primer, koristeći aroma-lampu za eterična ulja), pustite „rezidenta“ da udiše pare sat vremena i sprovedite eksperiment. Pazite da pare ne dopru do prostorije u kojoj držite druge „rezidente“.
Na taj način je poželjno proveravati bilo koje preparate, kako se pre upotrebe na agresivnim predstavnicima naše vrste iznenada ne ispostavi da vam je prodat neki placebo, a i sami ćete tako lično moći da se uverite da je pojačanje inhibitora nasilja stvarna stvar!
