Sperry UNIVAC
Trumpa je iznenada stuhnuo komunizam u vidu ideje o sopstvenom OGAS-u, sa neuronskim mrežama i tarifama:
Pentagon planira da koristi AI sistem za utvrđivanje referentnih cena kritično važnih minerala… Program koji je razvio DARPA namenjen je obračunu pravičnih cena uzimajući u obzir troškove proizvodnje i isključujući tržišne distorzije, naročito one iz Kine. Predviđa se da će određivanje cena zasnovano na AI-u biti kombinovano sa tarifama kako bi se stabilizovala tržišta i podržali zapadni proizvođači.
Ovakav „plen“ je greh ne prokomentarisati. Posebno mi se dopalo to o pravičnim cenama koje treba da ispravljaju tržišne. Ostavljajući po strani samu poruku (tu svako može sam da se nasmeje), želim da navedem primer kako se u svojoj praksi susrećem sa, verovatno, najsavršenijim tržištem od svih mogućih. Radi se o stvari malo poznatoj širokim krugovima, a to je numizmatika, preciznije – kako se određuju cene raznih novčića. Sa tačke gledišta pravičnosti (kao i bilo kojih drugih spoljnih kriterijuma), to je nerešiv zadatak. Kako razumeti šta objektivno treba da košta više: neki izlizani republikanski rimski bronzani novčić, od kojeg poznajmo, recimo, 5-6 primeraka (od kojih su 4 u Britanskom muzeju), ili tipičan Morganov dolar, nečeste varijante, kojih je ipak poznato na stotine, a istorijska vrednost mu je minimalna?
Ljudi su za tu svrhu izmislili jednostavnu stvar, bolju od koje niko još nije smislio – klasičnu aukciju, gde se cena određuje isključivo odnosom broja zainteresovanih i broja lotova. U numizmatici postoji jasna zakonitost: 99% numizmatika prikuplja novčiće svoje zemlje, ostali ih ne zanimaju naročito. Kinezi prikupljaju Kinu (i Koreju sa Vijetnamom, smatrajući ih istorijskom Kinom), Amerikanci – SAD (retko Meksiko ili Kanadu), Rusi – Rusiju. Na kraju, da bi se procenilo za koliko će lot otići, treba procijeniti dve stvari: koliko ljudi polaže pravo na njega i koliko su oni bogati?
I upravo ovde se susrećemo sa onim „tržišnim distorzijama“ protiv kojih Trump ratuje. Malo ko na svetu je tako bogat kao Jankiji – samo tamo prosečan numizmat može sebi priuštiti da troši na hobi po 2-5 hiljada dolara mesečno, a ozbiljan može i redovima više, pri čemu, s obzirom na broj stanovnika, numizmatika ih tamo ima daleko više nego u proseku planete. Na kraju, za nesrećnu rimsku bronzu negde na Heritage-u konkurišu 2-3 retka ludaka, a za običan dolar, ali retke varijante – stotine i hiljade, i svaki ima novca. Odavde slika: u svim rang listama „najskupljih novčića/novčanica sveta“ vrh zauzimaju lotovi iz SAD-a tipa „10 centi, Filadelfijski kov, 1904. god“, koji odlaze u borbi za stotine hiljada, dok realno zanimljive pozicije, koje imaju važan kulturni značaj i su ređe – dosežu 20-30 hiljada.
Šta će se desiti pri pokušaju da se „ispravi“ takva očigledna nepravda? Trgovina novčićima će kolapsirati i pojaviće se crno tržište, kao što se ono pojavilo u SSSR-u, kada su se ljudi na sastancima polutajno menjali za zanimljive lotove, ispisivali preko kopir-papira i distribuirali među svojim približne cene, i uopšte izgradili svoju paralelnu ekonomiju koja je radila isto što i legalne aukcije. Razlika je u tome što na aukciji zarađuje i aukcionar (i to solidno – tipična provizija iznosi 20-25% dobijene cene lota), i država, jer od aukcionara uzima porez. Na tajnom tržištu pak pobeđuju samo njegovi tajni učesnici. Neke stvari jednostavno ne funkcionišu, dopada nam se to ili ne. Čekamo li tajno tržište germanijuma i litijuma?
