Ako kupovina nije posedovanje – onda kopiranje nije krađa

Kada neko govori o piratstvu, obično isplivaju slike iz piratskih filmova – drvena noga, flaša ruma i papagaj. Ali u digitalnom svetu sve je malo drugačije. Tamo pirat nije tip koji otima „bogatstva“ od siromašnih autora. To je pre momak ili devojka koji drže vrata ogromne digitalne biblioteke otvorenim za sve.

Zamislite Nintendo. Legendarna kompanija je objavila više od 1500 igara u poslednjih 40 godina. Mnoge od njih sada leže negde u prašnjavim kutijama na tavanima ili su odavno istrunile na smećniku, jer korporacijama nije isplativo održavati stari sadržaj. Ali ko je sačuvao te igre za istoriju? Tačno tako, upravo oni „pirati“. U digitalno doba oni su svojevrsni volonteri koji pažljivo čuvaju kulturno nasleđe. Piratstvo danas je garancija da sutra nećemo izgubiti neprocenjivu kulturu.

Ali zar to nije krađa? Tu dolazi zanimljiv momenat. Krađa je kada nekome nešto otmete i ta osoba to više nema. Preuzimajući film, pesmu ili knjigu, vi ne otimate to od autora. Fajl ostaje tamo gde je i bio, u izvornom obliku. Nema stvarnog gubitka – osim, možda, iluzija nosioca prava o svojim hipotetskim prihodima.

Dobro, ali zar autori ne treba da dobiju novac za svoj trud? Naravno da treba. Ali za prvi primerak proizvoda koji su kupci dobrovoljno nabavili, novac je već plaćen. A sve ostalo je već veštački monopol, nametnut od strane države (tj. privilegija stacionarnog bandite, kako su se patenti ranije otvoreno nazivali).

Važno je još razumeti da nam savremeni sistem autorskih prava (nazovimo ga kopirajzm radi lakšeg snalaženja) ne omogućava da u potpunosti posedujemo čak ni ono za šta smo već platili. Kupili ste igru? Odlično, ali ona je vezana za desetinu DRM zaštita koje vas proveravaju kao graničar na aerodromu. Kupili pretplatu na Netflix? Niste vlasnik filmova, već samo privremeni zakupac. Pretplata je istekla – zbogom, omiljene serije. Kopirajzm je kult kontrole, gde je korisnik uvek pod sumnjom. Postali smo ne vlasnici, već zakupci sopstvene kulture. Slažite se, to uopšte nije tržišno.

Izgubljena prodaja je mit. Kompanije veoma vole da računaju virtuelne gubitke: navodno, preuzeli ste 10 000 kopija našeg albuma, što znači da smo izgubili 10 000 prodaja! Ne, drugari, izgubili ste maksimalno šansu da ga prodate nekoliko desetina ljudi. Ostalih 9950 verovatno nikada ne bi kupili vaš proizvod da nisu mogli besplatno da ga preuzmu. A znate šta je smešno? Najaktivniji pirati troše na muziku i filmove više nego prosečni potrošači! Jer piratstvo je više kao probni primerak, a ne pljačka.

Piratstvo takođe pomaže u slučajevima kada nosilac prava sam ne želi ili ne može da pomogne. Sećate se kako je HBO nemilosrdno brisao omiljene serije sa servera kada je zatvarao HBO Max? Spasili su ih upravo pirati. Kada je neka knjiga zabranjena cenzurom, jedina nada da se pročita su ponovo piratski sajtovi. Oni bukvalno održavaju slobodu informacija.

Besplatno ne znači amoralno! Libertarianska etika je jednostavna: nasilje je loše. I kada napravite kopiju digitalnog fajla, vi nikome ništa ne otimate. Ali državne racije na servere, milionkske kazne studentima i krivični postupci protiv „pirata“ – to je pravo nasilje. Ako je autor talentovan, zahvalni slušaoci, čitaoci i gledaoci će ga dobrovoljno podržati. To je pravedno i slobodno, a pre svega – nenasilno.

Šta možemo da uradimo? Zagovarati ukidanje kopirajzma. Ne plašiti se reći naglas: kopiranje je saradnja i širenje znanja, a ne krađa. Nismo obavezni da se osećamo krivim zbog toga što jednostavno želimo slobodno da raspolažemo svojim fajlovima i kulturom, koja je odavno postala deo zajedničkog nasleđa. I poslednje: držite torrent klijent pri ruci. Jer dok korporacije igraju monopol, pirati su jedini koji zaista brinu o očuvanju kulture!

Voluntarist, Bitarh

Leave a Reply