Nedavno sam slušala jednu od subotnjih propovedi Vladimira Zolotoreva na kanalu Libertarian.site (lenjo sam da tražim konkretnu propoved – navigacija po kanalu je veoma prosečna), i tamo je on primetio da je u libertarianizmu loše razvijena teorija rata. Zapažanje mi se učinilo pravednim, a što znači da vredi razmisliti u tom pravcu.
Rat je onakav konflikt u kojem potreba za preživljavanjem protivnika nije, za barem jednu stranu, faktor koji odvraća od akcije. Ako je jedna od strana konflikta uništena, to znači da je konflikt, zapravo, rešen. Istina je da to može stvoriti nove konflikte – sa onima koji su takav način rešavanja konflikata od strane pobednika smatrali povodom da iznesu određene zahteve prema njemu.
Kako bi se minimizirali takvi zahtevi, čovečanstvo je razvilo određene običaje rata. Tako, ako se pre stupanja u rat iznese pouzdan casus belli, a tokom rata minimizira prateća šteta, trudeći se da se unište samo legitimne vojne ciljeve, onda prema običajima takav način vođenja rata ne bi trebalo da povuče nikakve sankcije, ili bi čak mogao doprineti sticanju saveznika.
Međutim, sve je to empirija koja operiše kolektivnim subjektima kao što su države, armije, narodi i slično. Libertarianizam je pak zasnovan na metodološkom subjektivizmu i individualnoj odgovornosti. To što se neki kolektivni zamišljeni entiteti nalaze u stanju rata ne stvara za konkretnu osobu nikakve moralne obaveze da stupi u rat na bilo kojoj od strana. Istovremeno, libertarianska moral stoji o stupanju u konflikte na pravednoj strani, što znači da libertarijancima ne mogu biti tuđi ratovi, čak i oni u kojima oni nisu strana kojoj je direktno napadnuta.
Vladimir Zolotorev predlaže za opis rata u okvirima libertarianizma običan pravni pristup iz vremena mira: onome ko je prouzrokovao štetu podnosi se tužba; u slučaju kolektivnih akcija tužba se proširuje na ceo kolektiv proporcionalno doprinosu; sudovi donose odluke, imovina strane koja je prouzrokovala štetu se zaplenjuje, prodaje na tržištu, a prihod se predaje tužiocu – i tako dalje. Nažalost, ovaj model, koji bi odlično funkcionisao za plemensko društvo iz islandskih saga ili, sa korekcijom na kapitalističke realnosti, na nekom uslovnom Divljem zapadu, počinje jako da koči u društvu gde je sistem srodničkih veza i ličnih obaveza zamenjen sistemom formalne hijerarhije i raznih grupnih identiteta, kao što su religija ili nacija.
Jasno je da se u ovoj situaciji libertarijancu nameće očigledno rešenje – da sebi olakša zadatak. Recimo, hajde da ukinemo države i sve ostale zamišljene kolektivne entitete, i tada će se analiza konflikata elegantno svesti na jednostavnu i jasnu bazu imovinskih sporova. Ukidanje ovih mentalnih parazita u stvarnosti je, nesumnjivo, blago za celo čovečanstvo, međutim, ako sada zatvorimo oči pred njihovim postojanjem i analiziramo stvarnost kao da tih entiteta nema, oni zbog toga neće trenutno nestati.
Ovo je bilo samo ukazivanje na neke poteškoće pri razmatranju takvog fenomena kao što je rat, naravno, daleko od potpune.
Funkcionalna teorija rata u libertarianizmu treba da odgovori na nekoliko različitih pitanja:
- Kako odrediti kada treba započeti rat?
- Kako odrediti pravednu stranu u ratu?
- Kako odrediti prikladan stepen sopstvenog učešća u ratu?
- Kako odrediti da se protiv tebe vodi rat?
- Kako odrediti ko vodi rat protiv tebe?
- Kako odrediti koja je prateća šteta dopustiva?
- Kako odrediti prikladnu kompenzaciju za direktnu i prateću štetu?
- Kako odrediti kada treba završiti rat?
- Kako odrediti pod kojim uslovima treba završiti rat?
Za sada nemam traženu teoriju, želim da u slobodno vreme razmislim o potrebnim formulacijama. Vaši komentari mogu biti veoma korisni. Nadam se da ću uskoro moći da podelim rezultate razmišljanja.
