Libertarijanska teorija rata, istkana od protivrečnosti

Poštovani Aleks Rozov, levi anarhista i autor ciklusa transutopija, upoznao se sa mojom „Libertarianskom teorijom rata“ i podelio utiske na svom kanalu. Morala sam da dodam reč „levi“ uz njegovo predstavljanje kako bi čitaocu bilo jasnije odakle dolazi takvo čudno shvatanje ankappa:

Ankap društvo je zasnovano na principu nenapadanja. Svaki član društva priznaje postojeću raspodelu vlasništva i obećava da neće silom zapleniti ono što je priznato kao tuđe.

Za levu stranu je prilično karakteristično da ne govori o načinima sticanja vlasništva, već o raspodeli vlasništva, ne o metodama (razmena), već o rezultatima (nejednakost) i tako dalje. Uostalom, greh je da se bunim protiv tužnje ka takvim holističkim konstrukcijama, s obzirom na to da i sama u svojoj knjizi operišem pojmom kolektivnih apstraktnih subjekata, tj. duhova.

Rat za resurse posmatram u okviru svoje klasifikacije kao jedan od tri razloga za rat, i posebno napominjem da je za libertarijance takva vrsta rata marginalna: iako silovito pribavljanje resursa može biti pravovano (u slučaju restitucije), ono je obično previše skupo da bi imalo smisla. Aleks pak tumači tekst kao da je on ceo o zapleni resursa, a sve ostalo su, očigledno, nebitne lirske digresije, neki tamo rat za slobodu, o čemu uopšte pričate. Ne znam da li je sav patos knjige potpuno prošao pored njega, ili je ovaj deo razmišljanja za njega previše banalan i zato ne zahteva posebnu analizu, ili je Aleksu jednostavno nekarakteristično da govori o etici tamo gde se ona ne meri ekonomijom. U izvesnoj meri, epigraf knjige upravo predstavlja moju polemiku sa takvim čisto ekonomskim pristupom konfliktima.

Dočitavši do odeljka 2.3.3 (nadam se da je kasnije napredovao dalje), Aleks je tamo video logički zastoj: rat je skup, može se javiti iskušenje da se silom uzimaju resursi od nedužnih, a to je bezvladje, i tu se završava vaš ankap. Na tome, zapravo, završava i njegova analiza knjige.

U međuvremenu, u tekstu se izričito navodi da čak i ako su takve zaplene praćene obećanjima o obeštećenju, on kome su resursi zaplenjeni i dalje ima puno pravo da se tome odupre svim sredstvima, uključujući i letalne. Drugim rečima, on to može smatrati početkom rata protiv njega, gde je on strana koja se brani, i sa njim, dođavola, ne možete raspravljati jer je u pravu, zato se potrudite da čak i tokom rata ostanete u okvirima dobrovoljnih sporazuma sa trećim licima i ne stvarate sebi nove neprijatelje. Možda je trebalo da artikulišem ovaj momenat nešto jasnije. Možda je Aleks jednostavno tražio na šta bi se zakačio. Ako smatrate da tekst treba korigovati, predložite varijante.

Libertarianska teorija rata. Epigraf.

Lavovi Davida Fridmana nisu mi davali mira, a želela sam i da ubacim malo patosa u knjigu. Zato sam, potrošivši jedno veče, ipak opremila knjigu epigrafom. Sada se može snimati audio-knjiga, ako se nađu željni.

Ljudi teže da žive u miru sa sobom.
Ljudi teže da žive u miru sa drugima.
Šta nas onda kažnjava ratom?
Duhovi rata — šta se krije iza njih?

Kovati lukave, tajne planove,
Sakupljati sile, nabavljati oružje,
Vežbati se u umetnosti obmane…
Da li je to potrebno? Kome je to potrebno?

Zar je gospodar pakleno stvorenje?
Zar se nisi navikao na ropstvo tokom godina?
Ustati i udariti? A možda nije potrebno?
Učini to. Tako zahtevaju Duhovi slobode.

Dokonačila sam je!

Sve, Libertarijanska teorija rata je napisana i čak odmah vrstovana u epub – preuzmite kao jedan fajl i čitajte udobno.

Povodom korica imam određene primedbe: portretna sličnost Rotbarda sa njegovim duhom na slici ostavlja mnogo toga da se poželi, a i neuronska mreža je uporno želela da me vidi baš u tom obliku, uprkos referenci koju sam joj dao. Ipak, rezultat mi više prija, tako da ću ostaviti kako jeste. Ali ako neko odluči da pokuša da poboljša rezultat, ja sam samo za, šaljite svoje varijante u komentare.

Takođe smatram da je završetak knjige dobar povod da čitaocima podsetim link za donacije autoru: https://ancapchan.info/donate/

Libertarianska teorija rata, dopisan odeljak 3.3.4, o ratu između država

Dakle, knjiga o libertarianskoj teoriji rata tik pred sam kraj konačno je dotakla zapravo rata. Izvučeno je nekoliko paradoksalnih zaključaka i nekoliko banalnih, formulisane su preporuke o tome šta libertarijanci da rade u celom tom haosu – ukratko, prilično sam zadovoljna novim odeljkom.

Sada je ostalo samo da se glatko sumiraju zaključci celog teksta, a nakon toga se knjiga već može sastaviti u jedinstveni epub, ilustrovati i nekako predstaviti široj javnosti.

I baš sada kada je završetak već veoma blizu, počeo je da me iritira jedno neumesno pitanje. Zapravo, volim u knjigama razne sočne i atmosferske detalje. Ali obe svoje – o ankapu i o teoriji rata – napravila sam maksimalno suvim i sažetim. Sabijanje ideja u minimalni obim bilo je ponekad do đavola teško, i baš sada se pitam: da li je uopšte trebalo toliko trošiti energiju na to? Možda je imalo smisla obilno pustiti tok svesti, dodajući preko razne istorijske anegdote i lirske digresije? Možda bi to lakše progutali?

Libertarianska teorija rata, dopisan odeljak 3.3.2

Dovršen je važan odeljak sa analizom toga kada država napada grupu. Umesto tradicionalne interne klasifikacije slučajeva prema odgovoru na pitanje „da li napada baš vašu grupu?“, ovde je u prvi plan stavljen odgovor na drugo pitanje: „da li se sama grupa tako označila?“

Takođe je postalo jasno da sledeći neće biti finalni odeljak o napadu države na državu, već još jedan međupredlog – o građanskom ratu.