Sporevi o ratu često se vrte oko pitanja morala, prava ili geopolitike. Međutim, veoma zanimljiv momenat otkrivaju savremena psihološka istraživanja: odnos čoveka prema ratu u velikoj meri ne određuju argumenti, već njegove lične osobine. Tako je nedavno u Britaniji sprovedeno istraživanje koje je pokazalo da je podrška ratu tesno povezana sa određenim stabilnim psihološkim karakteristikama, a ne samo sa racionalnom procenom situacije.
Pre svega, primetićemo da važnu ulogu igra takozvana orijentacija na socijalnu dominaciju (SDO) – sklonost ka uverenju da društvo treba da bude hijerarhijsko i da određene grupe ljudi zaslužuju moć nad drugima. Ispostavilo se da ljudi sa visokim SDO pokazateljima češće podržavaju ratne akcije, jer svet doživljavaju samo kao arenu konkurencije i borbe za moć. Nasuprot tome, ljudi sa niskim SDO pokazateljima skloni su egalitarnijim pogledima: oni češće smatraju sve ljude jednakima i stoga su manje skloni opravđavanju nasilja kao instrumenta politike.
Na šta još vredi obratiti pažnju, jeste zlostavljanje u detinjstvu. Kao što je poznato, postoji veza između iskustava proživljenih u detinjstvu i stava prema pitanju nasilja u odraslom dobu. Shodno tome, utvrđeno je da su ljudi koji su u detinjstvu bili izloženi i emocionalnom i fizičkom abjuzu od strane članova porodice mnogo skloniji da istupe u podršku ratu.
Nećemo zapostaviti ni spremnost na pokoravanje autoritetu. Ljudi koji poseduju izrazito pokoran tip ličnosti skloni su da se pridruže agresivnoj politici države, uključujući vođenje ratova. Po njihovom shvatanju, nije dozvoljeno istupati protiv autoriteta i sejati beskorisne sumnje u misli ljudi. Nasuprot tome, ljudi sa niskim pokazateljima pokornosti autoritetu i koji podržavaju slobodu istupanja protiv njega nisu skloni izjašnjavanju u korist rata.
Konačno, ne zaboravimo na mračne crte ličnosti. Ispostavilo se da je sadizam veoma jako povezan sa podrškom ratu. Ljudi sa ovom crtom uživaju u okrutnosti i nanošenju štete drugima, i stoga su izuzetno skloni zastupanju nasilja kao metode rešavanja konflikata. Takođe, podrška ratu karakteristična je za ličnosti sa psihopatijom, budući da su oni emocionalno distancirani od drugih ljudi i ne osećaju ništa loše u vezi sa vršenjem nasilja.
Sve ovo pokazuje da izbor „za“ ili „protiv“ rata nije objašnjiv samo racionalnom procenom situacije od strane čoveka. U praksi se često dešava obrnuto: čovek prvo ima određenu psihološku postavku, a tek potom se biraju argumenti koji će se u nju dobro uklopiti. Određene crte ličnosti dovode do toga da čovek počne da racionalizuje vojnu agresiju, preuveličavajući argumente koji su za to pogodni i ignorišući sve ostalo.
Sa tačke gledišta libertarijanizma ovo je posebno važno, jer ako je podrška ratu povezana sa ličnim crtama kao što su težnja za dominacijom ili psihopatija, to dovodi u pitanje samu ideju predaje „monopola na nasilje“ stacionarnom banditu. Jer, u tom slučaju odluke o ratu neće odražavati objektivnu potrebu, već psihološke distorzije onih kojima je data moć da ih donose.
Zanimljivo je i to što su ovakve postavke tesno povezane sa odnosom prema slobodi i kontroli uopšte. Ljudi koji prihvataju nasilnu hijerarhiju kao normu češće opravdavaju ne samo spoljnu agresiju, već i unutrašnja ograničenja – od jačanja policijskih struktura do potiskivanja građanskih prava. Postojanje takvih ljudi u društvu je veoma korisno državi, jer joj daje mogućnost da bez prepreka uvodi autoritarne poretke.
Zato bilo koje debate o ratu nisu samo spor oko argumenata, već i sudar psiholoških tipova. A to znači da za postizanje mira i slobode nije dovoljno samo „ubediti“. Potrebno je razumeti koje psihološke postavke čine ljude sklonim opravđavanju nasilja i raditi upravo na njima. Jer, sve dok u društvu postoji dovoljan broj ljudi koji su psihološki spremni prihvatiti rat, povod za njegov početak će se uvek naći.
