Zamislite sliku: vraćate se sa odmora, a u vašem domu, udobno smešten na kauču, pije kafu potpuno nepoznata osoba. Na pitanje: „Šta vi radite ovde?“ – odgovara pribrano: „Živim“. I po zakonu (iznenađenje!) policija razvodi rukama i kaže, navodno, rešavajte sami, ovo je građanski spor. Slika nije prijatna, zar ne? Ali stvarnost je takva da je u mnogim zemljama ovo potpuno svakodnevna situacija.
Ali mi smo ipak libertarijanci, zar ne? I navikli smo se da probleme rešavamo sami, bez trčanja do države za svakim sitnim problemom. Štaviše, često se može tvrditi da ovakav problem ne može imati nikakvo rešenje osim onog silom, a s obzirom na to da mi ne želimo da iniciramo nasilje, a i država bi u tom slučaju stala na stranu skvotera, nam su jednostavno vezane ruke. Pa šta uraditi?
U SAD-u postoji momak po imenu Fleš Šelton – već gotovo legendarni lovac na skvotere. Jednom su skvoteru okupirali kuću njegove majke, i umesto sudova koji su mogli trajati mesecima, on je izveo genijalnu stvar: jednostavno se i sam uselio tamo. On i njegovi verni prijatelji (plus pas i par video kamera radi ubedljivosti) bukvalno su počeli da žive u kući zajedno sa skvoterima. Oni su bili blago šokirani takvom drskošću, ali su brzo shvatili da protiv drskosti nema leka i napustili su stan nakon nekoliko sati. Ova priča se toliko dopala Amerikancima da je Fleš već pokrenuo čitav pokret volontera koji pomažu vlasnicima da „preskvotiraju“ sopstvene domove.
U Španiji su stvari još zanimljivije. Tamo se pojavio pravi biznis za iseljavanje „okupasa“ (lokalna reč za skvotere). Firme poput Desokupa zapošljavaju krupne momke koji ne razbijaju vrata i ne napadaju, već jednostavno stoje ispred ulaza i dugo, dosadno, ali ubedljivo mole nepozvane goste da odu mirno. U 99% slučajeva „okupanti“ ne izdrže psihološki pritisak i odu sami. Ponekad, istina, mora malo da se plati. Žao je, naravno, plaćati osobu koja je drsko ušla u tvoj dom, ali to je brže i jeftinije nego godinama se suditi.
Britanci su u ovom pitanju konzervativniji i trude se da jednostavno ne dopuste zauzimanja, unapred naseljavajući prazne kuće takzvanim „čuvarima nekretnina“. Ljudi dobijaju jeftin smeštaj, a vlasnici su mirni za svoje kvadratne metre. Svi su profitirali i niko nikome ne kvari nerve.
U Francuskoj, inače, vlasnici su često primorani da pribegnu lukavstvu: dok okupanti odu u kupovinu, u kuću hitno useljavaju radnike, menjaju brave, ojačavaju vrata, i skvoterima ne ostaje ništa osim da razvode rukama na ulici. Okrutno? Možda. Ali veoma efikasno i bez nasilja.
U Holandiji su problem rešili kreativno – tamo vlasnici iznajmljuju kuće studentima, umetnicima i frilenserima praktično za mrvice. Takvi privremeni stanari ne dozvoljavaju strancima da se useljavaju u prazne kuće i istovremeno donose nešto korisno u kraj – bilo da su to izložbe, studiji ili jednostavno aktivna omladina koja neće dopustiti da lokalni penzioneri dosade.
U Kanadi su postali popularni privatni medijatori. To su ljudi koji za razumnu naknadu pomažu vlasnicima i skvoterima da pronađu kompromis i dogovore se mirno. Ponekad je vlasniku jednostavnije da pomogne nepozvanom gostu da pronađe smeštaj, nego da godinama hrani advokate i trpi stres. Opet, zvuči malo kao podsticanje drskosti, ali je pragmatično i često funkcioniše.
Šta povezuje sve ove priče? To što ljudi mogu da zaštite svoju imovinu, čak i ako je država bespomoćna ili jednostavno lenja. Privatna inicijativa, lukavstvo, kreativnost i mrvica zdravog cinizma sposobni su da reše problem brže i efikasnije od bilo koje državne mašine. Glavna stvar je izbegavati direktno nasilje, inače bi država u tom slučaju mogla poslati vas iza rešetaka, a i uopšte bi to izašlo iz okvira vrednosti nenasilja koje promovišemo!
