Da li je košerno odmah udariti u lice trkačima u majicama sa Z? Ili prvo treba precizirati „da li ste zaista deo sile koja me je lišila zemlje?“

VoiceInTel

Ništa nije samo po sebi dobro niti loše, već sve zavisi od okolnosti. Hajde da vidimo kakve su naše okolnosti.

Za početak – i ja i ti, i pomenuti zetnici – smo emigranti.

Između nas i zetnika postoji konflikt. To znači da računamo na korišćenje istog objekta u različite, međusobno isključive svrhe. Šta je zapravo predmet konflikta? To je javno mnjenje među građanima države koja nas prima, odnosno Crne Gore.

Mi planiramo da ga koristimo kako bi Crnogorci smatrali da su svi Rusi koji su došli u Crnogoru protiv Putina i Putinove agresije, da su oni takvi mirni, civilizovani evropski ljudi kao i sami Crnogorci, i da ih treba primati u zemlji sa istom spremnošću kao i ukrajinske izbeglice, ili barem na opštim osnovama, kao neke Nemce.

Zetnicima je potrebno potpuno drugačije javno mnjenje – da Crnogorci znaju da svi Rusi podržavaju Putina, da on vodi pravedan rat protiv NATO-a koji je napao Rusiju u Ukrajini, da je Rusija uvek bila prijatelj i stariji brat za sve bratske balkanske narode, i da sada, kada Rusija protera NATO iz Ukrajine, doći će i proterati NATO i iz Crne Gore, jer je ova zlonamerna anglosaksonska organizacija, uopšte gledano, bombardovala Crnogoru, pa neka odlazi. I uopšte – Crna Gora je Srbija. Crnogorski braćice su молодци, evo, izabrali su sebi prosrpskog predsednika, neka nastave u tom duhu.

Čini se da imamo istu želju kao i zetnici – da imamo dobre odnose sa lokalnim stanovništvom. Međutim, mi se obraćamo različitim grupama lokalaca. Oni se obraćaju onima koji pate od velikosrpskog resentimenta. Mi se obraćamo onim koji smatraju da su agresivni ratovi nedopustivi. Dakle, i mi i zetnici eksploatišemo lokalni politički rascep. Do čega to može dovesti? Do toga da građane Rusije počnu izbacivati iz zemlje – jednostavno zbog mešanja u lokalnu politiku, jer je to privatna tuča, a obe visoke strane koje se tuku ne žele eskalaciju.

Upravo zato mi ne trčimo ulicama sa zastavama BSB i ne vičemo da je Putin huilo. Trčanje ulicama sa zastavama je privilegija Ukrajinaca, njih niko neće izbaciti iz zemlje.

Tako da smo, naravno, zainteresovani za to da zetnici ne trče crnogorskim ulicama. Međutim, odmah im udariti u lice ipak nije korektno. Prvo, zetnik se može ispostaviti da je zapravo Srbin, i tu okolnost, kako bi se izbegla neprijatnost, ima smisla razjasniti pre nego što se udari u lice. Drugo, zetnik, čak i ako je Rus, možda jednostavno ne razume gorenavedene zaključke i trčanje sa zet-simbolikom posmatra samo kao podršku omiljenom sportskom timu.

Kratko rečeno, u našoj situaciji je ipak bolje prići im i započeti razgovor. I ako je u pitanju Rus, argumentovano mu dati do znanja da Rusi ne bi trebalo damahuju svojom političkom orijentacijom na ulici, jer je to protiv duhovnih vrednosti. A ako on na to počne agresivno da reaguje – e onda, naravno, vredi ga izprovocirati – i udariti ga u lice već u okviru samoodbrane, kao što nas uči veliki i užasni princip nenapadanja.

Šta da rade libertarijanci koji se pridržavaju NAP-a u takvim slučajevima?

Crnogorski ribari žale se na albanske, koji su pregradili reku Bojanu gvozdenom mrežom i love skoro svu ribu.

U ovoj situaciji vidimo tipičan slučaj intervencije države u tržište, što neizbežno dovodi do najneprijatnijih posledica. Kao što se može razumeti iz članka, nije reč o tome da su neki nasumični albanski ribari pregradili reku, već o sasvim konkretnom preduzetniku kojem je albanska država dala koncesiju za lov ribe.

Kako se ovakvi problemi rešavaju bez državne intervencije, detaljno objašnjava u svojoj knjizi Upravljajući zajedničkim Elinor Ostrom. Ukratko, zajednica korisnika resursa postepeno razvija pravila korišćenja koja minimiziraju konflikte oko tog zanata, i to obično izgleda kao neka vrsta kliznog rasporeda ko, gde i kada može da lovi, kako se ne bi gužili i kako bi svima bilo dovoljno.

Država je u ovom slučaju ostavila samo opcije kao što su trpljenje i lov ostataka sa gospodarskog stola u donjem toku reke, ili ratovanje – na primer, organizovanjem diverzija protiv te iste mreže, ili protiv tog koncesionara, ili protiv činovnika koji ga pokršavaju.

Još jedna opcija, za miroljubive ali uporne – iznošenje problema na viši nivo, odnosno, u suštini, žalba nekom spoljnom arbitru. Time se, čini se, trenutno bavi crnogorska udruženja ribolovaca. Želim im uspeh; volim jegulje.