Preventivni napad kao nepostojeća kategorija

Voluntarist, Bitarh

Ponekad se nasilna dela, počev od njihove primene kao metode rešavanja interpersonalnih konflikata, pa sve do geopolitičkih odnosa, mogu opravdati prihvatanjem takozvane koncepcije preventivnog napada. Na taj način, nasilje se priрівnava samoodbrani, budući da je žrtva napada navodno i sama agresor, ona je nameravala da izvrši napad i sigurno bi to uradila da joj nije upućen preventivni udarac. U praksi se ovakav način razmišljanja može lako primetiti u konfliktnim situacijama, kada se, na primer, na isključivo verbalne pretnje odgovorilo nasiljem. A još jasnije se on može pratiti u slučajevima kada je neka pretnja budućim napadom predstavljena kao opravdan povod za započinjanje ratova.

Podrazumeva se da preventivni napadi ne postoje kao zasebna kategorija agresije, a naročito ne kao oblik samoodbrane. Određena „preventivnost“ u ovom slučaju predstavlja potpuno isto opravdanje kao i svako drugo moguće opravdanje nasilja; ona nimalo ne čini konkretan slučaj njegove primene nečim drugim, kvalitativno različitim od ostalih slučajeva. Naravno, ako su postojale neposredne pretnje izvršenjem nasilja ili realan pokušaj napada, tada se odgovornim silnim merama može reći da je samoodbrana. Ali ako to nije bio slučaj, onda imamo posla upravo sa nasilnim napadom, a sve ostalo su samo nagađanja, izmišljena kako bi se opravdalo sopstveno nasilje pred drugima.

Ciljevi i provokacije nisu direktan uzrok nasilja

Voluntarist, Bitarh

Često se smatra da se pitanje nasilja svodi isključivo na ciljeve koji ga podstiču ili na faktore koji ga provociraju. Polazeći od takvog mišljenja, nasilje će biti izvršeno gotovo uvek ako je to za određenu osobu profitabilno i ne nosi nikakve rizike. Takođe, u nedostatku rizika, nasilje će skoro uvek biti izvršeno u slučaju provokacije koja to podstiče. I jedino što zaustavlja bilo kog čoveka od vršenja nasilja su upravo takvi racionalno procenjeni rizici, na primer pretnja kazne koja sledi nakon nasilja, naoružana samoodbrana žrtve nasilnog napada ili drugi.

Takav pogled na pitanje nasilja, naravno, nije u skladu sa stvarnošću. U suprotnom, ceo svet bi se sastojao od zlih i nasilnih, ili barem jednostavno osećajno tupih ljudi u odnosu na nasilje. Ali ponašanje svakog čoveka u značajnoj meri formira ogroman spektar osećanja. Agresivna osećanja nisu izuzetak, ona su sasvim prirodna za čoveka. Međutim, polazeći od koncepta mehanizma inhibicije nasilja, svaki normalno razvijeni pojedinac još od najranijeg uzrasta oseća takođe osećaj odbojnosti prema vršenju radnji nasilnog karaktera prema drugim ljudima. Ovaj isti mehanizam igra važnu ulogu u razvoju empatije, koja je takođe svojstvena ogromnoj većini ljudi.

Vredi se setiti i toga da, bez obzira na društvene okolnosti, ogromna većina ljudi nikada ne vrši nasilje. Čak i u zemljama Latinske Amerike, sav nasilni kriminal potiče od ogromne manjine ljudi. Pokretačka snaga svih ratova, represija i genocida bila je ogromna manjina ljudi. Zato, da li se zaista može smatrati da će svaki čovek vršiti nasilje uvek kada mu je to racionalno profitabilno?

Bez obzira na okolnosti, ogromna većina ljudi nikada nije vršila niti će vršiti nasilje, barem u njegovim najozbiljnijim oblicima (nanosilačnu značajnu fizičku štetu ili ubistvo). Nasilje se ne formira samo ciljevima i provokacijama. Oni, naravno, mogu podstaći na vršenje nasilja, ali samo one ljude koji su već bili sposobni za to, budući da nisu osećali nikakvu odbojnost prema nasilju.