Pretpostavimo da mladi demokrate dolaze na vlast u RF – oni ne žele „kao u Somaliji“, ali su u principu radoznali za različite oblike organizacije slobodne zemlje. Da li je moguće uređenje eksperimentalne minarhističke države u jednom od protektorata – na primer, Južnoj Osetiji (recimo, da se s Gruzijom nekako dogovore – mi smo sada kao Švedska, a ona ne ratuje za Alande, tako i vi) – ? Imenujemo Mišu/Jarika/tebe za glavnog, ukinemo poreze, proglasimo slobodu biznisa/stvari/oružja/ideja, dočekamo hlebom i solju svetske biznismene koji ovde dolaze, u ustavu zapisujemo NAP i slobodu. Od države ostavljamo samo u početku minimalnu policiju (zaštita od „vazduh slobode me zakockao“ i „Somalije“), socijalno-medicinska zbrinjavanje i biznis organ na konkurentnom tržištu (on je slobodan da vodi biznis kako želi, ali je obavezan da profit troši na dobrotvornost, a u suštini na socijalno). Zatim, kako uspeh raste, ukidamo rudimentarne državne organe, prelazeći na potpuni ankap. Pritom Ankapistan za sada ostaje protektorat, i SAD neće napasti zbog gnezda hakera i trgovaca drogom tamo, a sama PRB će se od njih zaštititi na tržišni način – plaćajući im da ne rade na našem tržištu.
Kacist
Dva srodna pitanja su se uspešno kombinovala, i ako sam na prethodno pitanje – o ankapu u enklavi u jeku srušenog putinizma – odgovorila bajkom, ovde sam primorana jasno da izjavim: ne, nemoguće je.
U čemu je razlika između sahalinskog scenarija i onog koji ste vi predložili? U tome što vaš scenario podrazumeva očuvanje mogućnosti RF da utiče na svoje trenutne protektorate nakon kraja Putina. Ali po kojoj ceni može biti postignut dolazak na vlast tih mladih demokrata bez raspada RF? Ovde nije dovoljno samo smeniti vladu ljudima sa lepim licima. Ovi mladi demokrate morali bi da pokrenu proces denacifikacije i demilitarizacije Rusije, javno se pokažu za sve grehe putinizma, plate reparacije najmanje Gruziji i Ukrajini, predaju gomilu kriminalaca na suđenje njima, kao i međunarodnim organima, povuku vojsku sa svih priključenih teritorija, iz stranih vojnih baza, kao i iz tih istih protektorata.
Postoji određena šansa da im uspe i istovremeno pokrenu ozbiljne reforme u samoj RF: da za vrhovni organ sudovlasti u RF postave Visoki sud u Londonu, a svoje sudije kažnjavaju za svaki slučaj poništenja njihove presude u toj apelacionoj instanci; da vrate regionima lavlji deo poreza i čak malo smanje opšte poresko opterećenje; da rasterete krivični i administrativni zakone od gomile glupih putinskih članova; da ponovo privatizuju mnoštvo putinskih državnih korporacija; potpuno odustanu od vojnog zapisa, ratne mornarice, 80% nuklearnih glava; raspuste FSB i Rosgvardiju; radikalno prepišu regulative rada antimonopolne službe, i tako dalje, i tako dalje. Ali sve će se to odnositi neposredno na Rusiju. Protektorati će u međuvremenu morati nekako da se dogovore o povratku u sastav svojih bivših metropola, jer bez pomoći RF neće moći da izbegnu tu sudbinu, a RF će povodom toga izjavljivati nešto poput „da-da, momci, naravno, uzmite, to je vaše, izvinite što vraćamo u tako užasnom stanju, evo vam odšteta“.
Druga stvar je da je nakon poništavanja RF kao izvoznika autoritarizma u istoj Gruziji sasvim veratan povratak na put s kojeg je skrenula pod Ivanišvilijem, a ako je tako, onda pominjana Južna Osetija ipak ima šansu za sve ove reforme, samo ne kao ruski protektorat, već kao gruzijski. Ali ovde ne moram posebno da fantaziram, to je otprilike isti kurs kojim je region sledio do 2008. godine.
