U savremenom informacionom svetu, institut reputacije zauzima važnu ulogu. Već je teško i zamisliti kako se može kupiti neki skupi proizvod ili potražiti bilo kakva ozbiljnija usluga, a da se prethodno ne proveri rejting dobavljača. Ocene i recenzije su već postale važan deo mnogih servisa. Najverovatnije će vremenom reputacioni instrumenti početi da se koriste u svim transakcijama, uključujući i direktne transakcije između ljudi. To nas dovodi do pojave socijalnog rejtinga, u kojem će različiti ljudi imati različitu reputaciju u zavisnosti od toga da li su pošteno ispunjavali svoje obaveze, ili su varali druge ljude, kršili uslove ugovora, ili čak nanosili štetu njihovom blagostanju pljačkom ili nasiljem.
Institut reputacije i finansijski instrumenti, a naročito ostracizam i osiguranje transakcija, sposobni su da zamene silovite instrumente kao metod uticaja na prekršioce. Potreba za iniciranjem silovitih mera jednostavno nestaje, a u slučajevima kada prekršilac nije izvršio nasilje, u principu nestaje potreba za bilo kojim oblikom silovitog rešenja (u slučaju nasilnog napada, naravno, ne može se zaobići samoodbrana). To će samo doprineti rešavanju problema nasilja i smanjenju njegovog nivoa u društvu. Ali uporedo s tim, u svetu stacionarnih bandita, gde države drže monopol i „legalno“ pravo na vršenje nasilja, reputacioni instituti i socijalni rejtingi sasvim mogu poslužiti za štetu.
Treba razumeti da države često monopolizuju servise koji su važni za društvo. Ranije su pod svoju strogu kontrolu stavile puteve, finansijski sistem, vatrogasnu službu, medicinu, iskop mnogih resursa, socijalno osiguranje, a što je najvažnije u okviru naše teme – proveru kvaliteta usluga i proizvoda koji se nude na tržištu. Sasvim je opravdano očekivati da će, ako u jednom trenutku velika većina ljudi počne da se oslanja na institut reputacije, države preuzeti kontrolu i nad njim. Činovnici će izjaviti da privatna rešenja nisu pouzdana i da je neophodno doneti stroga pravila rada reputacionih servisa, ili čak stvoriti jedan jedini državni servis reputacije za sve, zabranivši vođenje privatnih sistema ocena i recenzija. U svetu gde neke države odlučuju koji standard punjača ljudi treba da koriste (ovde govorimo o državama Evropske unije), ovakav scenario ima veliku verovatnoću da se ostvari u stvarnosti.
Na taj način, institut reputacije ne samo da će postati birokratizovan i neefikasan, već može postati i instrument za progon i kažnjavanje ljudi koji su nepoželjni trenutnoj političkoj vlasti. U Kini se to već dešava – minus u socijalnom rejtingu može se dobiti zbog prijateljstva sa opozicionarom ili zbog izjava protiv partijske politike. Jednim nalogom odozgo, bilo koji čovek može biti lišen pristupa mnogim državnim dobrima. I bilo bi u redu sa tim dobrima, jer da država nije nasilni monopol, postojale bi alternative njenim dobrima. Ali pri državama alternative ne postoje, jer je privatna delatnost strogo kontrolisana ili zabranjena u sferama koje su one monopolizovale. U konačnici, institut reputacije, umesto metoda borbe protiv nasilja, pljačke i prevare, postaje pomoćni instrument za jačanje državne vlasti i silovite kontrole.
Zaključak iz svega ovoga je jednostavan – institut reputacije je veoma koristan u obezbeđivanju sigurnosti transakcija, kao i važan za prelazak sa silovitih metoda na nenasilni uticaj kao osnovu obezbeđivanja društvenog poretka. Ali u kontaktu sa samim nasiljem, naročito državnim, on gubi ove pozitivne kvalitete i počinje da radi na jačanju državne vlasti i silovite kontrole. Zbog toga je veoma važno boriti se protiv nasilja i ne dopustiti da institut reputacije bude preuzet pod kontrolu od strane bilo kakvih silovitih agenata. Ne možemo se boriti protiv nasilja ako će institut reputacije koristiti samo nasilnici u svoju korist, kao što se trenutno dešava u istoj toj Kini.
