Nedavno sam razmatrao pitanje morala u kontekstu koncepta mehanizma inhibicije nasilja (VIM) – kognitivnog mehanizma koji suzbija nasilno ponašanje kod čoveka. Zdrava osoba, koja ne pati od disfunkcije VIM-a, nije sposobna da počini akte nasilja prema drugim ljudima. Manifestacija direktnog brutalnog nasilja je uspešno inhibirana (suzbijena) kod više od 98% ljudi. Sposobnost vršenja nasilja je odstupanje i patologija, a ne norma ljudske prirode.
U okviru ove teme, poseban interes izaziva pitanje sposobnosti čoveka da razlikuje prekršaje moralne i socijalne (obične) prirode (moral/conventional distinction). Moralni prekršaji sastoje se u nanošenju štete čoveku, dok se socijalni prekršaji sastoje u kršenju utvrđenih normi. Tuknje, na primer, će naravno biti moralni prekršaj, dok je odlazak učenika iz učionice bez dozvole nastavnika samo prekršaj obične prirode.
Kada se čovek suoči sa iskustvom koje mu pokazuje moralne prekršaje, signali za pomoć sa strane njihovih žrtava, kao što su tužan izraz lica ili plač, dovode do aktivacije VIM-a i pojave reakcije odbacivanja. Kod čoveka se stvara asocijacija moralnog prekršaja sa signalima za pomoć i naknadnim odbacivanjem, kao rezultat čega on postaje sposoban da razume i definiše moralne prekršaje analizirajući određene postupke.
Takva asocijacija ne nastaje u slučaju socijalnih prekršaja, jer oni u startu ne dovode do aktivacije VIM-a kod čoveka. I ljudi sa disfunkcijom VIM-a, na primer psihopate, ne mogu razumeti razliku između moralnih i socijalnih prekršaja, jer sa neurofizioločke tačke gledišta ona za njih zaista ne postoji – oni ove prekršaje doživljavaju isto, preciznije, moralni prekršaji su im percepcija ista kao i socijalni.
Činjenica da psihopate i ljudi sa nasilnim sklonostima zaista nisu sposobni da razumeju ovu razliku je potvrđena ogromnim brojem svedočanstava i istraživanja. Setimo se i činjenice da je nasilnost odstupanje od norme prirodnog ljudskog ponašanja. Zapravo, moral nenasilja je biološki predisponiran za čoveka, o čemu smo saznali sprovođenjem istraživanja ljudske prirode. Na taj način, ovaj moral se može svrstati u moralni realizam.
Ali ovde ne završavamo, jer vredi pomenuti još nešto – osoba sa funkcionalnim VIM-om (što je, kao što je već rečeno, norma ljudske prirode) postaće sposobna da prepozna prekršaje moralne prirode, što znači da će kod nje razviti i odgovarajući moral nenasilja potpuno nezavisno od toga da li uopšte zna nešto o sopstvenoj prirodi. Ako nije upoznata sa konceptom VIM-a i pojmom moralnog prekršaja – moral nenasilja će percepcija doživljavati kao nešto intuitivno, jasno samo po sebi. Kod ogromne većine ljudi će se ovo intuitivno razumevanje poklopiti i po pitanju nasilja će se složiti oko jedinstvenog stava da je vršenje akata nasilja nedopustivo, bez sprovođenja bilo kakvih istraživanja i bez pokušaja formiranja bilo kakvih logičkih zaključaka (nasilni stavovi će dolaziti samo od nasilne manjine). Ovakvo opšte intuitivno razumevanje morala odnosi se na moralni (ili etički) intuicionizam.
Kao što vidimo, urođeni moral nenasilja je istovremeno i objektivna činjenica ljudske prirode, koja se odnosi na moralni realizam, i intuitivno razumljiva norma, koja se odnosi na etički intuicionizam. Naravno, možemo videti da drugo proizilazi iz prvog, odnosno da intuitivno razumevanje čoveka proizilazi iz njegove objektivne biološke prirode. To znači da urođeni moral nenasilja jednostavno ujedinjuje ove pristupe moralu, istovremeno odgovarajući oba i izvodeći jedan iz drugog.
