Prilično je zabavno što RF još uvek u punoj snazi pokušava ofanzivu, i dalje ima solidnu prednost u vazduhu, i dalje nastavlja da ubacuje nove ciljeve rata u informativni prostor – a na društvenim mrežama već u punom juri idu diskusije o tome kako će Rusija isplaćivati reparacije Ukrajini, vredi li se zastupati to i da li treba da ih plaćaju oni koji su od samog početka bili protiv rata.
Ubaciću i ja svoje mišljenje. Čini mi se da je odsustvo reparacija pre svega u interesu ukrajinskih libertarijanaca, ali i ruskih. S druge strane, etatisti sa obe strane bi trebalo da žarko podrže reparacije.
Stvar je u tome da su reparacije novac koji država plaća državi. Ali taj novac ona uvek prikuplja od svojih podanika. Kako je počeo uspon Moskovskog kneževstva? Time što je moskovski knez Ivan od ordinskog hana dobio privilegiju da plaća reparacije za sva ruska kneževstva. Tokom procesa prikupljanja, mnogo toga je ostalo u rukama, i Moskva je ojačala. Kada uslovni Leonid Volkov počne da prikuplja reparacije za Ukrajinu, Moskva će od toga takođe samo ojačati, jer kakva uopšte federalizacija i prenos ovlašćenja regionima, kada treba iscediti novac od ljudi i platiti ukrajinskom predsedniku?
Ali recimo da međunarodni fond za borbu protiv korupcije, pod vođstvom hrabrog Ivana Ždanova, uspe da pronađe i lobiše za zaplenu tolike imovine krupnih ruskih korupcionara da će to biti dovoljno za isplatu reparacija, i da neće biti potrebe za uvođenjem vanrednih poreza za ostale ruske građane. Šta će uraditi dobri ukrajinski predsednik, dobivši reparacije od dobrog ruskog predsednika? Počeće u ime države da naručuje određene radove na obnovi onoga što je uništeno tokom rata, ojačaće ukrajinsku državnu vojsku, policiju, carinu, poreske organe, dofinansiraće nacionalnu banku i sve to. Ukratko, ojačaće socijalnu državu. Da li je to dobro? Naravno da jeste, odgovoriće ukrajinskim libertarijancima državni činovnici koji će raspoređivati sav taj novac, kao i njihovi rođaci koji će, srećnom slučaju, dobijati državne ugovore.
Naravno, svaka neindiferentna osoba ima mnoštvo moralnih osnova za pomaganje Ukrajincima i u ratu, i u životu u emigraciji, i u obnovi uništenog privrede nakon povratka kući. Ali za to mu nije potrebna državna prisila, ona je pre sposobna da odmetne. Tako, države blokiraju bankovne kartice građanima RF (teže je donirati), stvaraju mnoštvo ograničenja za emigrante, što im otežava smestaj na novom mestu i ometa pružanje pomoći, a i u fazi posleratne pomoći će privatnu inicijativu sigurno opteretiti gomilom prepreka. Zato se ispostavlja korisnom partizanska aktivnost protiv svih država: protiv države Ukrajine, koja ometa deo izbeglica da je slobodno napuste; protiv države RF, kako bi se sabotirala regrutacija u vojsku, rad državnih ustanova, ometao vojni isporuke i demotivisali privatna lica da podrže rat; protiv ostalih država koje ometaju emigrante u zapošljavanju, smesteivanju i sprovođenju novčanih transakcija. Ali sve to nisu reparacije, ne pokušavajte da ulepšate tu sramnu reč.
P.S. Zaboravila sam da dodam još jedan važan stav. Najbolji ishod ovog rata je potpuno uništenje ruske države. Ali u tom slučaju definitivno neće biti nikakvih reparacija: nestaće subjekt od kojeg bi se one mogle uzeti. I to je još jedan veoma važan razlog zbog kojeg bi ukrajinski libertarijanci trebalo da sanjaju ne o reparacijama, već o daleko prijatnijem ishodu.
Naravno, odsustvo reparacija ne otklanja mogućnost krivičnog gonjenja privatnih lica i podnošenja im tužbi za konkretnu štetu.
