nego u celom društvu generalno, i šta to govori o sadašnjim društvenim sistemima
Zanimljive stvari nam pokazuje američka statistika o domaćem nasilju u porodicama policajaca. Ispostavilo se da do 40% policijskih oficira u SAD praktikuje nasilje prema svojim bližnjima. Nivo nasilja u porodicama policajaca do 4 puta premašuje onaj u celokupnom američkom društvu. Vredi napomenuti – ovo je rezultat nekoliko anonimnih anketa samih oficira. Njihove porodice pak retko prijavljuju nasilje i traže pomoć, jer ne očekuju istu od kolega svojih agresora. I oficirima se zaista retko iznose realne optužbe za domaće nasilje – dok se generalno istražuje 92% prijava o tome, konkretno u slučaju oficira ovaj pokazatelj iznosi svega 42%. A to znači da je nivo domaćeg nasilja u porodicama policajaca u stvarnosti možda mnogo viši od 40%. Takođe, među predstavnicima svih profesija generalno, policijski oficiri su se pokazali kao najskloni domaćem nasilju.
Naravno, ovo je samo američka statistika, ali nema razloga da se ne pretpostavi da će zaposleni u sigurnosnim strukturama biti značajno nasilniji od ostatka stanovništva u svim zemljama. I ne treba se čuditi ovakvom stanju. Očigledno je da će upravo nasilniji ljudi, koji ne osećaju jak otpor i odbojnost prema vršenju nasilja, i kod kojih je empatija slabije izražena, biti skloniji da izaberu profesiju u kojoj je iniciranje nasilja službena dužnost.
Šta to znači za društvo? Zapravo, postojeći sistemi društvenog upravljanja i pravnog poretka širom sveta, zasnovani na „legitimnom monopolu“ određenog organa (države) u primeni nasilja, postaju oruđe u rukama nasilnih ljudi. Mali procenat nasilnika dobija vlast nad svim ostalima, normalnim ljudima, koji u većini slučajeva nikada ne vrše nasilje. I očigledno je da će ovi nasilnici koristiti silinsku vlast u sopstvenom interesu, ne ograničavajući se određenim normama i zakonima, ili ih interpretirajući i prepisujući po svojoj meri. Takođe, oni sigurno neće odustati od nasilja u privatnom životu, smatrajući ga generalno normalnim instrumentom za postizanje određenih ciljeva, ili čak pribegavajući njemu radi oslobađanja od stresa i agresivnosti, istresajući se na ljude oko sebe.
Treba razumeti da je sve u tome zašto neki ljudi vrše nasilje. Naravno, neki događaji i ciljevi ih mogu provocirati ili podstaći, ali što je važnije od toga – oni jednostavno ne osećaju dovoljan otpor i odbojnost prema nasilju, uključujući i slabije izraženu empatiju u poređenju sa drugim ljudima. Upravo time se može objasniti nasilje u ljudskom društvu, ako se obratimo konceptu mehanizma inhibicije nasilja, koji tvrdi da svakom normalno razvijenom pojedincu pripadaju urođeni kočnici agresije prema drugim ljudima, čije je prisustvo, između ostalog, važno za razvoj iste te empatije.
A može li se očekivati od ljudi, sposobnih da lako vrše nasilje zbog nedostatka takvih kočnica, da će se ograničiti na njegovu upotrebu samo kao instrumenta održavanja zakona i određene pravde? Naravno da ne, za njih je nasilje norma, prema njemu ne osećaju ništa negativno i pribegavat će mu uvek kada smatraju potrebnim. Upravo zato se bilo koji društveni sistem, čije izvršavanje poretka zahteva nasilno potkrepljenje, teško može nazvati pravičnim i onim koji radi na dobrobit običnog čoveka – takvi sistemi samo daju prednosti nasilnicima i utvrđuju njihovu vlast nad normalnim ljudima.
