Činjenica da u ljudskoj populaciji ipak postoji određeni procenat pojedinaca sposobnih da lako i bez ikakvog unutrašnjeg otpora vrše nasilje, pa čak i ubistvo, može nekoga navesti na pomisao da je to potpuno normalno i prirodno. Pošto takvi ljudi postoje, a čovečanstvo već dugo vreme opstaje, zar nasilje ne može jednostavno biti evoluciona adaptacija koja je iz nekog razloga bila neophodna ljudskoj populaciji?
Da bismo odgovorili na ovo pitanje, obratićemo se radovima etologa Konrada Loreca, koji je prvi otkrio postojanje urođenih kočnica intraspecijske agresije kod mnogih vrsta životinja. On je takođe opisao uslove pod kojima ove kočnice nastaju. Najvažniji od njih su postojanje snažnog urođenog naoružanja i nemogućnost izbegavanja nasilja begaom. Prema Lorecovim zapažanjanjima, kod vrana postoji snažna kočnica protiv nanošenja udaraca kljunom u oči svojim srodnicima. Takve kočnice se često mogu primetiti i kod vukova – kada jedan od njih zauzme položaj potčinjavanja ili pokaže ranjive delove tela, kao što su grlo ili stomak, to dovodi do prestanka agresivnih postupaka srodnika. U isto vreme, prepelice, čiji kljun nije toliko oštar kao kod vrana, iako u prirodnim uslovima obično ne ubijaju jedna drugu, sposobne su na to u slučaju konflikta ako im se oduzme mogućnost bega, zatvaranjem u kavez.
Govoreći o čoveku, Lorec nije smatrao da on poseduje kočnice agresije, budući da nema snažno urođeno naoružanje. A čovek nije bio spreman za nastanak veštačkog oružja, jer je naučno-tehnički napredak stekao brze tempo koji biološka evolucija jednostavno nije mogla ispratiti. Zbog toga je Lorec izrazio strah od mogućeg uništenja čovečanstva:
„Doći će dan kada će se dva neprijateljska tabora naći licem u lice, pred opasnošću međusobnog uništenja. Može doći dan kada će se celo čovečanstvo podeliti u dva takva tabora. Kako ćemo se u tom slučaju ponašati — kao prepelice ili kao vukovi? Sudbina čovečanstva zavisiće od toga kako će ljudi odgovoriti na ovo pitanje. Moramo biti budni!“
Naravno, kao što su kasnije utvrdili drugi istraživači, čovek ipak poseduje mehanizam sličan onome o kojem je pisao Lorec. Njegov nastanak se može objasniti geno-kulturnom koevolucijom, kada faktori kulture i društva utiču na selekciju u ljudskoj populaciji čak i u kratkim vremenskim intervalima. I vredi se setiti da se primitivno veštačko naoružanje u vidu palica, koplja i kamenja pojavilo kod ranih hominida verovatno još pre 5 miliona godina.
Ipak, u određenoj meri je Lorec bio u pravu, i tokom biološke evolucije intraspecijsko nasilje nije potpuno iskorenjeno iz ljudske populacije. Takođe je očigledno da se čovek nije mogao evoluciono adaptirati na savremeno distancirano oružje, kao što su artiljerija ili atomska bomba. Naravno, ako se oslonimo na model mehanizma inhibicije nasilja kod čoveka, tokom njegovog rada bi trebalo da se razvijaju uslovni refleksi koji sprečavaju svaku težnju ka iniciranju nasilja. Međutim, vojna svedočanstva pokazuju da, iako pri direktnom kontaktu 98% vojnika oseća snažan otpor prema vršenju ubistva, u slučaju distanciranog naoružanja, koje omogućava da se žrtve ne vide i čak ne znaju, taj otpor slabi.
Na osnovu svega ovoga, može se smelo tvrditi da se nasilje nikako ne može nazvati evolucionom adaptacijom za čoveka. Svaka adaptacija mora doneti korist vrsti, povećavajući njene šanse za preživljavanje, što se nikako ne može reći za nasilje. Sa njim je situacija potpuno suprotna – zbog brzog naučno-tehničkog napretka, čovek nije uspeo da se potpuno adaptira na nove uslove sredine, na činjenicu da je on najnaoružanija vrsta na planeti. A to, zauzvrat, polazeći od evolucionog modela, trebalo bi da podrazumeva postojanje izuzetno snažnih i izraženih kočnica intraspecijske agresije.
