Mihail Požarski je objavio snimak u kojem je opravdavao nasilje i rat kao potpuno normalne ljudske pojave i instrumente za rešavanje problema, dok je protivnike rata na svaki način vređao i optuživao za neodrživost njihovog stava. Naravno, pre svega neodrživim može se nazvati stav samog Požarskog, koji ćemo sada detaljnije razmotriti.
Dobro je počeo kritikom radova Stivena Pinkera, koji tvrdi da je nivo nasilja tokom istorije opadao, a da je praistorijski čovek patio od hroničnih ratova koji su mogli odneti živote većine stanovništva. Pinker je zaista grešio, donosio je zaključke uzimajući u obzir samo primere koji su odgovarali njegovoj argumentaciji. Ali ako uzmemo u obzir sve arheološke i antropološke dokaze, videćemo da praistorijsko stanovništvo nije patilo od ratova – samo 2% pripadnika plemena lovaca-sakupljača iz prošlosti poginulo je usled nasilja. Nakon agrarne revolucije i nastanka država, nivo lethalnog nasilja porastao je na 5%, nakon čega je počeo opadati, iznoseći svega 3% za 20. vek (i to uzimajući u obzir krvave konflikte koji su se u njemu dogodili). Kako smatra antropolog Daglas Fraj, nivo nasilja u istoriji se menjao po „krivoj n-tipa“. Ove podatke Požarski uopšte ne pominje, i oni se ne uklapaju u njegovu argumentaciju.
Zato je odlučio da detaljno priča o nasilnosti šimpanzi i pozove se na primatologa i antropologa Ričarda Rangema, koji smatra da čovek ima urođenu sklonost ka okrutnosti. Nju on objašnjava evolutivnim nasleđem. Ali kao što pišu Robert Sasman i Dona Hart, evolutivni putevi čoveka i šimpanze razdvojili su se pre 8 miliona godina. Pritom su se između šimpanzi i bonobo ovi putevi razdvojili pre svega 2,5 miliona godina, što nije sprečilo one druge da budu miroljubiva bića. Požarski je takođe pomenuo bonobo, ali je pričao samo o agresivnosti njihovih ženki, ne pominjući da je njihova agresija pretežno odbrambena, kao i da kod njih uopšte nema ubistava. Pored toga, mnogi istraživači, uključujući antropologa Brajana Fergusona, smatraju da veći deo nasilja kod šimpanzi provocira mešanje ljudi u njihovu sredinu staništa, i da oni nemaju nikakvu urođenu predispoziciju za vršenje ubistava, kao ni čovek.
Požarski takođe navodi kao primer narod Dani, među kojima su ratovi i ubistva prilično česta pojava. Međutim, sa istim uspehom se mogu navoditi primeri naroda Palijar, Semai i mnogih drugih, koji su potpuni pacifisti. Osim toga, kao što napominje Daglas Fraj, na osnovu istraživanja dobijamo da je većina kultura (376 od 590 proučenih) bila ili apsolutno nenasilna ili sklona miru (učestvujući samo u neznatnim vojnim akcijama). I samo jedna trećina kultura je značajno učestvovala u ratovima, težeći konkretnim političkim ili ekonomskim ciljevima.
Zatim Požarski navodi pojedinačne primere nasilja u istoriji, što je pristup sličan pristupu istog tog Pinkera (korišćenje epizoda pogodnih za sopstvenu argumentaciju, ignorišući kompletnu sliku), govori da rat može biti pravedan ako se prihvati niz pravila koja smanjuju nanošenje štete (ali samo savetuje da ih prate, ne garantujući njihovo izvršenje u stvarnosti), a takođe napada pacifiste, predstavljajući ih bukvalno kao najgore ljude na svetu kroz neutemeljeno pripisivanje baš njima takvih praksi koje samo podstiču nasilje, kao što su udobravljivanje agresora ili vođenje rata protiv proglasenog „zla“, ne štedeći nikakve sile i ignorišući pravila.
Naravno, Požarski nijednom nije pomenuo stav antropologa, koji sasvim opravdano ne smatraju rat nečim prirodnim za čoveka, niti stav vojnih eksperata, prema kojem većini zdravih ljudi pripada jak unutrašnji otpor prema vršenju ubistava (ili kako to nazivaju istraživači psihe i neurofiziologije čoveka – mehanizam inhibicije nasilja), i da je samo mizerni broj pojedinaca sa visokim psihopatskim predispozicijama sposoban da se lako time bavi. Sve je to bilo ignorisano.
