Recimo da jedna kompanija preti sankcijama drugoj ako ne potpišu ugovor, a sankcije mogu biti zaista ozbiljne i ozbiljno pogoditi budžet te kompanije, kako vidite rešenje takvih hipotetičkih problema?
Matvej
Hajde da uvedemo različite termine u zavisnosti od toga koje se sankcije predviđaju, jer će od toga veoma zavisiti reakcija na pretnju.
Definišimo pljačku kao zahtev za robnim ugovorom pod pretnjom fizičkog nasilja, iznudu kao zahtev za robnim ugovorom pod pretnjom ekonomskih sankcija i ucenu kao zahtev za robnim ugovorom pod pretnjom otkrivanja informacija koje bi meta pretnje radije prikrila.
Reakcija na pljačku zavisi od odnosa snaga, odlučnosti da se pruži otpor i procene situacije u pogledu mogućnosti dolaska pomoći sa strane. Recimo, pljačkački zahtevi države u trenutnim okolnostima često se ispostave kao jeftiniji za ispunjenje, iako ponekad može pokušati da se izpregovara, ako, naravno, državni činovnici poštuju bilo kakve principe, na primer one koji se smatraju zvaničnim zakonima te države, ili bilo koje druge. (Na primer, u Crnoj Gori je upravo pokušaj pregovaranja najočigledniji odgovor na svaki pokušaj državne pljačke.) Slučjevi silnog otpora državi su takođe mogući, i u slučaju da su takvi slučajevi česti, politikolozi govore nešto poput „država X je failed state“.
Pljačkački zahtevi privatnih lica mnogo češće nailaze na silni otpor, s obzirom na to da će taj otpor sa mnogo većom verovatnoćom podržati okolina, a u nekim relativno razumnim državnim jurisdikcijama — čak i predstavnici te iste države, naročito ako pljačkač postupuje sasvim neoprezno.
Iznuda je od strane mnogih ekonomskih agenata percipirana kao čist bezobrazluk i direktan poziv na zaobilaženje sankcija. Ako zaobilaženje bude uspešno, odnosno ako su gubici onoga ko primenjuje sankcije skoro veći nego gubici onoga ko ih zaobilazi, sankcije će biti brzo ukinute, i možda čak uz izvinjenje. Međutim, ako je autor ekonomskih sankcija država, njeni činovnici mogu, zauzvrat, smatrati izbegavanje sankcija bezobrazlukom i preći sa iznude na pljačku. Srećom, država nije jedinstven organizam, već mnoštvo aktera sa sopstvenim interesima, i izbegavanje sankcija obično podrazumeva zainteresovanost pojedinih činovnika za to da to upali.
Konačno, u situaciji ucene, onaj ko je postao njena meta moraće da reši tešku dilemu: pristane na to da sva zainteresovana lica saznaju o njemu ono što je želeo da prikrije (a to je obično nešto nepristojno), ili da zaključi robni ugovor, obično bez garancija da će se time ucena završiti. Ovakve priče često srećemo u detektivskim romanima, i lako je videti da su ovde mogući najrazličitiji ishodi. Najdosadnije priče su one u kojima ucenitelj pošteno ispuni svoj deo dogovora, a meta ucene, shodno tome, prođe sa samo blagim preplašenjem. Napomena za potencijalne ucenitelje: postupajte upravo tako. Napomena za potencijalne mete ucene: ne zloupotrebljavajte dogovore sa sopstvenom savešću, na duge staze se više isplati poštenje i otvorenost.