Postoji jedna stvar koja veoma iritira naše skeptike: optužuju nas za „biologizovanje“ kada kažemo da se nasilje i agresija mogu efikasno suzbiti delovanjem na mehanizam inhibicije nasilja. Oni se zgrožavaju: „Kako je to moguće? Ako čovek želi da počini nasilje, ako je to isplativo, ne nosi rizike i ništa ga ne sprečava, zar zaista verujete da će ga neka neurobiologija zaustaviti?“ Naravno da će! Jer to nije „neka neurobiologija“, već prava biološka zidina koju ne može probiti čak ni najčvršća snaga volje.
Odmah napomenimo: etologija nije samo za životinje. Čovek, Homo sapiens, je takva životinja kao i sve ostale. Da, ponosimo se time što znamo da gradimo rakete i pišemo filozofske traktate. Ali „ispod haube“ imamo isti taj životinjski „firmver“. Iako smo zbog razvijenog neokorteksa sposobni da izgradimo izuzetno složene predstave o svetu, našim ponašanjem često upravljaju duboko skriveni neurobiološki mehanizmi do kojih svest dopire sa ogromnim trudom. Ili uopšte ne dopire.
Navimo kratak spisak onoga što kontroliše tvoja unutrašnja „biologija“, ili neka vrsta „etološkog steka“:
– Nasilje i njegova inhibicija,
– Depresija, anksioznost i strahovi,
– Privrženost deci i partneru,
– Ishrana i žeđ,
– Polni nagon,
– San, budnost i biološki sat,
– Telesna temperatura,
– Sklonost riziku i avanturama,
– Motivacija i apatija.
A sada sprovedimo mali misaoni eksperiment. Zamislite da muškarac veoma želi fizičku bliskost sa ženom, ali njegov organizam iz nekog razloga „ne želi“. Pa, dešava se. I tada se javlja pitanje: može li on, koristeći samo snagu misli, naterati sebe da poželi? Kao što se kaže, „nećemo imenovati konkretan brend“, ali svi znaju da u takvoj situaciji ne može ići bez specijalnih preparata. Zašto? Zato što svest ne upravlja neurobiologijom direktno. Njen uticaj na stvarne reakcije i ponašanje prvo prolazi kroz taj životinjski „firmver“.
Hajde sada da uputimo otvoren izazov skepticima: kada budete mogli da snizite temperaturu svog tela za par stepeni isključivo snagom volje – dođite, razgovaraćemo i o scenariju u kojem neurobiološki inhibitor nasilja može iznenada „ne proraditi“ kod psihički zdrave i nepsihopatske ličnosti, u koju je refleksno ugrađen snažan unutrašnji otpor prema nanošenju štete ljudima. A do tada, priznajmo: biologija se često ispostavlja jačom od razuma. To nije fatalizam, već trezven pogled na to ko smo zapravo. To je razumevanje sopstvenih prirodnih granica i mogućnosti, kao i traženje načina za uticaj na njih. I na kraju, svest o sopstvenoj biologiji je zapravo pravi put ka slobodi!
P.S. Iskreno priznajem – interesovanje za etologiju se kod mene pojavilo mnogo pre pokretanja našeg projekta o inhibitoru nasilja i bilo je povezano sa ličnom istorijom mog prijatelja iz detinjstva, koji je dobio ozbiljnu bolest zbog „pogrešnog dizajna“, ako se tako može reći, jednog neurobiološkog mehanizma pomenutog ranije na spisku (koji uopšte nema veze sa nasiljem). Potrebno je razumeti i prihvatiti da evolucija uvek stvara osobine (mehanizme) uz kompromise i „krpljenje“, koji, nažalost, mogu biti neizbežni i bez alternative. Verovatno i inhibitor nasilja ima nešto slično. Međutim, uvek treba gledati odnos koristi i štete i ne odbacivati mehanizam koji donosi ogromnu korist ogromnoj većini ljudi garancijom nenasilne kooperacije među njima, ali je možda negativno uticao na sudbinu jednog čoveka od milion. To se odnosi i na druge gore navedene mehanizme. Lakše je uvek kritikovati, ali pokušajte da razvijete od nule taj isti inhibitor nasilja ili nešto drugo iz „etološkog steka“ na drugim principima, bez kompromisa na koje je prirodna selekcija pristala?! Previše komplikovano? Onda hajde da cenimo ono što nam je priroda dala, jer je čak i sa kompromisima bolje nego bez ičega!
