U komentarima na naše objave povremeno izbija diskusija koja zaslužuje poseban post. Iskreno, možemo čak zahvaliti skeptiku „Sperry UNIVAC“, koji konstantno komentariše naše publikacije, što je tako jasno osvetlio problem. Nastao je klasičan konflikt dva pogleda na svet: institucionalnog i slobodnog (ili, ako želite, hakerskog). Suština prigovora je jednostavna i stara kao svet: „Gde je vaša potvrda sa pečatom? Gde je publikacija u recenziranom časopisu? Ako nema članka – znači nema nauke, i vi ste jednostavno niko“.
Hajde da odahnemo i raščlanimo ovo bez agresije, sa tačke gledišta zdravog razuma i slobode. Postoji opasna zabluda da se nauka dešava samo kada se ozbiljni gospoda u belim mantilima okupe u kancelariji, napišu složen tekst, pošalju ga drugim gospodama, a oni stave pečat „ODOBRENO“. Međutim, nauka je metod, način spoznaje sveta kroz postavljanje i proveru hipoteza. Ako pomešam dva reaktiva kod sebe u garaži i dobijem novi molekul, taj molekul će objektivno postojati. Njega je potpuno svejedno da li ja imam diplomu, da li je to odobrio etički komitet i da li je neki poštovani profesor stavio „lajk“. Stvarnost ne zahteva birokratsku potvrdu.
Pozivanje na autoritet nije argument! Naš oponent piše: „Poznajem biologe, mogu da pitam“. Ali istorija nauke je groblje autoritativnih mišljenja koja su se razbila o praksu entuzijasta. Braća Rajt nisu objavljivali preprintove pre leta. Oni su popravljali bicikle. A „ozbiljni naučnici“ tog vremena pisali su traktate o nemogućnosti letilica težih od vazduha. Stiv Voznjak je sastavljao prvi Apple u garaži, a ne u IBM laboratoriji. Da su čekali recenzije „ravnopravnih naučnika“, i dalje bismo se vozili konjima i računali na abakusu.
Mi, libertarijanci, verujemo u spontani poredak i decentralizaciju. Smatramo da je monopol nad istinom najštetniji od svih monopola. Savremena akademska nauka se nalazi u dubokoj krizi. Prvo, to je kriza reprodukcije – ogroman broj „recenziranih“ članaka je nemoguće ponoviti. Drugo, uticaj politike i grantova – naučnici često istražuju ono za šta im se plaća, a ne ono što je potrebno. Konačno, „gatekeeping“ – sistem je uređen tako da eliminiše „strance“, čak i ako imaju revolucionarne ideje.
Što se tiče našeg projekta, potraga za preparatima za pojačanje mehanizma inhibicije nasilja ne se radi zbog redka u biografiji ili indeksa citiranosti, već radi rešavanja problema. Iako nemamo „telo“ u vidu članka u Nature-u (međutim, eksperimenti na životinjama koje smo sproveli u suštini samo ponavljaju eksperimente naučnika iz takvih članaka), imamo podatke, eksperimente, otvorenost za diskusiju o suštini, a ne o formi, i ponudu svakome da ponovo proveri ono što tvrdimo – sva uputstva se nalaze na našem sajtu.
Naravno, skeptik je u pravu u jednoj stvari: metodologija je važna. Ne može se jednostavno popiti smuti i reći „pobedio sam starenje“. Potrebni su kontrola, uzorak, poštenje, čemu težimo. Ali zahtevati od entuzijasta potpuno usklađivanje sa birokratskim ritualima velike akademije je kao zahtevati od indi-developera igara da se pridržava korporativnih standarda Ubisofta.
Živimo u eri Open Source-a. Linus Torvalds nije objavio Linux u naučnom časopisu, već u mailing listi. I to je promenilo svet. Biohakeri danas su kompjuterski hakeri osamdesetih. Mogu ih zvati čudacima i marginalcima. Ali upravo u „garažama“ se često rađa ono što će sutra postati mejnstrim. Poštujemo akademsku nauku, ali ne pravimo od nje idola. Ako vam je važna „forma“ (članak, recenzija, status) – za vas je univerzitetska biblioteka. Ako vam je važno da „idete napred“ (tražite, probate, grešite i pronalazite) – dobrodošli kod biohakera. I bolje je raspravljati o podacima, o dozama, o receptorima, nego se meriti diplomama i poznanstvima.
P.S. Naš kritičar je takođe pomenuo Perelmana, ali ironija je u tome što je Grigorij Jakovljevič upravo poslao do đavola celu akademsku zajednicu sa njenim pravilima, nagradama i ritualima, objavivši dokaz jednostavno na internetu. Tako da, hvala na primeru, on igra za nas!
