Sigurno ste se bar jednom u životu našli u raspravi sa ljubiteljima „čvrste državne ruke“ ili amaterskim cinicima koji su sa pametnim izrazom lica tvrdili: „Čovek je po svojoj prirodi krajnje sebičan. Pogledajte malu decu, oni se ponašaju kao egoisti i sociopate dok ih još uvek nisu naučili da se prilagode društvu“. Navodno, upravo zato nam je potreban Levijatan sa njegovim porezima i regulacijama, inače bismo svi jedni drugima zagrizli grla zbog dodatnog komada hleba.
Eto, sledeći put ih možete slobodno uputiti na jedno odlično istraživanje, o kojem je nedavno pisao časopis Developmental Science. Naučnici su odlučili da provere da li smo zaista rođeni kao sebičnjaci fokusirani samo na sebe, i testirali su naj„nevaspitanije“ ljude, slobodne od društvenih obrazaca – todlere (decu uzrasta od godinu i po do dve godine).
U čemu je bila suština eksperimenta? Zamislite scenu: u laboratoriju pozivaju 134 deteta. Svako od njih sedi za stolom (roditelji su, inače, sedeli pored, ali sa slušalicama i zatvorenim očima kako ne bi imali nikakav uticaj). Naspram njih je sedeo naučnik, a pored njega plišani igračka-majmun. Prvo je detetu data činija poslastica – krekera u obliku ribica. Zatim je počela igra sa majmunom, koji je takođe „veoma voleo ribice“. Deci su nuđeni različiti scenariji u nasumičnom redosledu:
1) Da posmatraju kako naučnik hrani majmuna.
2) Da daju majmunu „tuđi“ kreker (iz tajnih zaliha naučnika).
3) Da uzmu još jedan kreker za sebe.
4) Da podele svoj sopstveni kreker iz svoje činije (u nauci se ovo naziva „troškovni altruizam“).
Važno je napomenuti još jedan momenat: naučnici nisu samo posmatrali ko je pokazao pohlepno ili velikodušno ponašanje. Oni su takođe snimali lica dece na video, kako bi kasnije nezavisni eksperti, koji nisu znali cilj eksperimenta, na skali od 7 bodova ocenili njihov nivo sreće i iskrenost osmeha.
I šta mislite? Deca su se radovala i bukvalno zračila srećom kada su častila plišanog majmuna. Ali najzapanjujuće je: nivo njihove sreće je dostigao vrhupak upravo tada kada su davale svoj sopstveni kreker! Radost od dobrovoljne dobrotvornosti bila je statistički značajno viša od radosti običnog dobijanja poslastica „za džabe“.
Skeptici će odmah napasti: „O, oni su se samo radovali što su ispunili naredbu odrasle osobe, deca vole da udovolje!“ Ali stvar uopšte nije u tome. Kada je naučnik rekao: „A sada uzmi kreker sebi“, deca su to radila sa potpunim ravnodušnošću. Nikakve radosti od poslušnosti.
Neko bi takođe mogao reći: „Onda su jednostavno kopirali emocije radosnog majmuna!“ I ponovo, pogrešili su. Majmun se „radovao“ potpuno jednako u svim scenarijima, ali deca su se iskreno smejala samo kada su sama bila u ulozi darivatelja. Nije bilo emocionalnog zarazanja – radost je proistekla upravo iz same činjenice dobrog dela.
Zašto je ovo važno sa tačke gledišta libertarijanizma? Suština je u tome da solidarnost, uzajamna pomoć i velikodušnost nisu veštačke nadgradnje koje treba utiskivati štapom odozgo. Čovek je bukvalno biološki programiran da oseća zadovoljstvo od dobrovoljne saradnje i pomaganja bližnima. Evolucija nas je učinila empatičnima jer je dobrovoljno, uzajamno korisno supostojanje najefikasniji način za uspeh.
Problem počinje upravo tamo gde se u ovaj predivan prirodni proces grubo umeša treća sila, tj. kada stacionarni bandit dođe i kaže: „Tako, sada je dobrotvornost obaveza. Odzećemo tvoje krekere pod pretnjom kazne ili zatvora i sami odlučićemo kom majmunu ćemo ih dati“ (spojler: polovinu krekera će pojesti činovnici dok budu nosili).
Prisila jedubije ubija samu suštinu čovečnosti. Kada vam silom oduzimaju vaše zarađene resurse, ne osećate radost, već prigušeno iritiranje (i snažnu želju da guglate šeme za izbegavanje poreza). Država nas ne čini ljubaznijim – ona samo atomizuje društvo, terajući ljude da razmišljaju: „A zašto bih ja doprineo pomoći komšiji ili popravci ulice, ako sam za to već platio gigantske poreze?“.
